Aktivistkinja za ljudska prava i zaštitu okoliša Mari Marcel Thekaekara u posjeti...

Aktivistkinja za ljudska prava i zaštitu okoliša Mari Marcel Thekaekara u posjeti indijskom plemenu Kattanayakan: Selo gdje je med svetinja, a ubistvo pčele neoprostiv grijeh

SHARE

Medvjedi znaju gdje se nalazimo i da imamo med, jer je zrak tokom lova težak i ispunjem zvukom ljutih pčela. Poput nas, i medvjed mjesecima posmatra košnice čekajući pravo vrijeme za napad. Opsjednut je njime toliko da ga vjerovatno i sanja. A onda se pojavimo mi i ukrademo mu nagradu ispred nosa! Nije ni čudo što bude bijesan

Ljudi iz plemena Kattunayakan koje se nalazi u dubokim džunglama Južne Indije žive i zavise od sakupljanja i prodaje divljeg meda. Ljudi koji ovdje žive već stotinama godina cijene pčele i med kao najvažniju namirnicu koja im omogućava stabilan i bezbrižan život oslobođen lanaca i pritisaka modernog svijeta.

Dječaci od malih nogu uče vještine sakupljanja divljeg meda

S obzirom da Indija spada u najmnogoljudnije zemlje na svijetu, pleme Kattanayakan posljednih godina počinje osjećati pritisak u vidu sve brojnijih naselja koje niču na obližnjim brdima i planinama, i koje prijete njihovoj zemli, tradiciji i načinu života.

Kako bi svijet upoznala sa njihovom pričom i sudbinom, autorica i aktivistkinja za ljudska prava Mari Marcel Thekaekara, odlučila je da sa članovima plemena provede nekoliko sedmica u gustim džunglama, ali i da lično učestvuje u lovu na med koji se obavlja na samo njima svojstven način.

Generacije posvećene medu

Plemene Kattunayakan zvanično pripada Chembakolliju, malom selu koje je smješteno u Mudumalai Wildlife Sanctuary, nacionalnom parku veličine 321 kvadratnih kilometara, koji je također jedan od najboljih rezervata tigrova u Aziji.

  • – Chembakolli je prelijepo, magično mjesto koje je stotinama godina bila veoma populara destinacija među britanskim profesorima koji su prikupljeno znanje dijelili sa učenicima u Engleskoj – započinje svoju priču Mari Marcel.

Po dolasku u selo, nakon uvodnih i stidljivih pozdrava, Mari se među stanovništvom počela raspitivati o drevnim metodama prikupljanja meda. Odgovore je ubrzo dobila od Marigana, plemenskog starješine:

  • – U prošlim vremenima čitave porodice su svoje živote posvećivale medu. Muškarci, žene, djeca, bebe i starci išli su duboko u šumu kada bi počela sezona. Danima smo kampirali u džungli, a sa sobom smo nosli samo malo riže. Sve ostale potrepštine nam je obezbijedila šuma. Međutim, med je bio čitav naš život. Koristili smo ga kao hranu i lijek, a ono što nismo mogli potrošiti smo prodavali.
  • – Ljudi nas zovu lovcima na med, ali to nije tačno. Mi smo sakupljači meda koji čekaju pravo vrijeme kako bismo pčelama i njihovim larvama nanijeli najmanje štete. Tek tada, mi pričamo sa pčelama i uzimamo njihov med – objašnjava Marigan.
Mari Marcel Thekaekara: Zaštitimo domorodačka plemena i njihov način života

 Medvjedi glavna konkurencija

S obzirom da je pripadnici ovog plemena love u džungli punoj divljih životinja, kako to da se ovi ljudi, a posebno djeca i starci, ne boje napada tigrova, zmija pa čak i slonova?

  • – Ne plašimo se divljih životinja jer smo naučili da dijelimo šumu. Ipak, moramo biti pažljivi sa medvjedima. To su gadna i lukava stvorenja koja će vam se poput lopova prišunjati i zgrabiti vas s leđa – kazuje Marigan.
  • – Oni su nam glavna konkurencija kada je riječ o sakupljanju meda. Medvjedi znaju gdje se nalazimo i da imamo med, jer je zrak tokom lova težak i ispunjem zvukom hiljada ljutih pčela. Poput nas, i medvjed mjesecima posmatra košnice čekajući pravo vrijeme za napad. Opsjednut je njime toliko da ga vjerovatno i sanja. A onda se pojavimo mi i ukrademo mu nagradu ispred nosa! Nije ni čudo što je bijesan – dodaje Babu, koji u Chembakoliju živi već dvadeset godina sa svojom suprugom.
  • Težak i opasan put do slatke nagrade

Koliko su ovi ljudi u hramoniji sa prirodim i životinjama govori i činjenica da se tokom njihovog sakupljanja meda, često iz žbunja pojave i slonovi koji mirno čekaju da im lovci daju unutrašnji dio saća kojeg slonovi obožavaju jesti.

Na Marino pitanje kako prolaze sa ubodima i da li ih pčele napadaju tokom sakupljanja meda, selom se prolomio glasan smijeh.

  • – Naravno da nas napadaju! Jadnice su mjesecima naporno radile kako bi napravile med za svoje potomke, a onda sve nestane u jednom danu. Zar vi ne biste bili ljuti kada bi vam neko upao u kuću i odnio sve vrijednosti iz nje? Prvi put kada vas ubodu dobijete groznicu, a nakon toga se već naviknete na bol. Ali šta ja malo boli u odnosu ba bogatstvo koje dobijete od njih? – kaže Babu.

 Majstori od malih nogu

Na ovom području postoji pet različitih vrsta pčela, ali velika indijska pčela (apis dorsata) je glavna jer se iz svake divlje košnice može dobiti i do 15 kilograma meda. Kao i kod većine plemenskih običaja, i pripadnici Kattunayakana prije lova obavljaju određene rituale.

  • – Kada počne sezona meda, prije ulaska u šumu moramo obaviti vjersku ceremoniju. Ti rituali se razlikuju u zavisnosti da li se košnice nalaze na svetom tlu ili ih se više nalazi na jednom drvetu. Ceremoniju vodi glavni starješina koji je nadležan za određeni dio šume. Stupamo u kontakt sa duhovima naših predaka kako bi nas blagoslovili dobrim ulovom i zaštitili od predatora.
  • – Također, molimo pčele i šumu za oprost jer oduzimamo nešto što je njihovo. Kada završimo sa sakupljenjem meda, pčelama se obratimo ovim riječima: „Hvala vam što ste nam dali svoj med, molimo vas da se ne ljutite i nadamo se da ćete se ponovo vratiti iduće sezone – objašnjava Marigan.

Sakupljanje meda od domaćih pčela zahtjeva određenu vještinu i znanje, ali potpuno je druga stvar kada se naoružani samo nožem penjete na drvo visoko preko dvadeset metara kako biste uzeli med od divljih i ljutih pčela. Vještina penjanja na drveće je svedena na nauku koja se počinje usavršavati još od malih nogu.

Divlje pčele svoje košnice prave u krošnjama drveća na visinama i do 25 metara od zemlje

Osim noža, Kattunayakani sa sobom nose i plastične posude pomoću kojih sakupljaju i spuštaju med sa drveća. Sve ostalo dobiju od šume. Drveće bambusa od kojeg prave merdevine, kora sagay drveta od koje izrađuju čvrstu užad i trave kojima se dime pčele. Metal nikada ne koriste jer vjeruju da se u suprotnom pčele nikada neće vratiti na isto drvo.

  • – Pčele se uglavnom uvijek vraćaju na isto drveće. Mislim da imaju neku tajnu povezanost koju mi nikada nećemo moći razumjeti. Kao da znaju da će ovo drveće uvijek biti tu kako bi im pružilo sigurno mjesto za njihove košnice – kaže Babu.

 Polje mrtvih pčela

Na Marino saopštenje da se na Zapadu bilježe masovni pomori pčela, te da je situacija toliko kritična da su neke zemlje primorane uvoziti pčele iz Australije, selom je zavladala tišina, koju je nakon nekoliko trenutaka prekinuo Marigan.

  • – Pčele su dio naših života, i to nije običan insekt poput muhe ili komarca. To je posebno stvorenje od kojeg zavisi čitav život, i mi nikada ne bismo namjerno ubili pčelu. Naši preci već generacijama sakupljaju med, i pčele se nikada ne bi vratile na ovo mjesto ukoliko bismo ih životno ugrožavali – kaže Marigan.
  • – Najgora stvar koju sam ikada u životu vidio nalazila se na plantaži kardamoma u Kerali. Čitavo polje je bilo poprskano pesticidima. Kada smo se naveče vraćali u selo istim putem, zemlja je bila prekrivena mrtvim pčelama. Srce mi se stisnulo od tuge – dodaje Babu dok su svi u selu tiho klimnuli glavom.
  • – Jedina mjesta gdje ćete vidjeti mrtve pčele su plantaže koje su zagađene pesticidima. Slične prizore nikada nećete ugledati u šumi, jer pčelama smeta dim iz fabrika. Brinemo se jer će uskoro i obližnja zemljišta biti očišćena kako bi se napravile nove fabrike i znamo da će njihovo prisustvo otjerati pčele sa ovih prostora. Povećanje ljudske populacije je uzrokovalo smanjenje populacije pčela – kaže Babu.
Sva oprema uključujući i merdevine se prave od prirodnih materijala iz šume

Rat sa čuvarima

Iako članovi Kattunayakan plemena danas imaju i druge izvore primanja, pčele su i dalje veoma bitan dio njihovih života. Babu skreće pogled i pokazuje u pravcu nekoliko mladića koji su sjedili u blizini.

  • – Nedavno su radili u fabrici u Tirpuru, ali kada je počela sezona meda, slagali su šefu da su im se članovi porodice razbolili i da se moraju vratiti nazad u selo. Bez obzira gdje se nalazili, jednostavno se moramo uvijek vratiti kući. Pčele nas dozivaju. Sezona meda je sveta i drevna stvar koja teče našim venama. Svake godine održavamo posebne ceremonije u čast naših predaka a svi troškovi se finansiraju od novca zarađenog od meda. Med dajemo bolesnima, bebama, starcima, nemoćnima… Za nas, med je ozbiljna i sveta stvar. Kada jedemo med, mi ne pričamo – kazuje Babu.

Tužnog i sjetnog glasa plemenski starješina Marigan dodaje:

  • – Čak i naša djeca znaju kolika je važnost meda. Kada napune osam godina, sa starijim dječacima odlaze u šumu kako bi sakupljali med. Pčele ih bodu, ali djeca razumiju da je sve to dio našeg života. Živjeli smo u harmoniji sa pčelama još od vremena kada su naši preci hodali ovim šumama. Međutim, u posljenjih nekoliko decenija živimo u strahu jer nas šumski čuvari maltertiraju. Ne žele nas u ovom šumama i hoće da nas istjeraju odavde – kaže Marigan.
Ritual prizivanja duhova predaka je obaveza prije polaska u lov

Mudumalai rezervat za divlje životinje se nalazi pod kontrolom šumskih čuvara koji sakupljače meda smatraju neprijateljima i žele ih se pod svaku cijenu riješiti. Kattunayakani i druga plemena već decenijama vode pravi mali rat protiv čuvara u nadi da će spriječiti izbacivanje i buduća maltretiranja. Nedavno su formirali i sindikat kako bi se izborili za svoja prava.

  • – Mogu nas progoniti, hapsiti našu djecu pa čak i tući ,ali mi ne odustajemo od zemlje svojih predaka. Nedavno je donešen i novi zakon o šumarstvu i stvari su krenule nabolje, ali mi se i dalje plašimo za svoju budućnost – završava Marigan.

Antropolozi već vijekovima sakupljaju i primjenjuju znanja domorodačkog svijeta, ali je moderni čovjek je tek nedavno počeo da prepoznaje i priznaje sve ono što možemo naučiti od plemena poput Kattunayakana.

Ljude koje često nazivamo nepismenim divljacima koji žive po pećinama, prepoznaju ono što mnogi od nas još uvijek ne mogu da shvate – da je grijeh ubiti pčelu, i da opstanak čitavog ljudskog roda zavisi upravo od ovog malog stvorenja.

(D.K./bhpcelar.com)

 

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY