Najsigurniji način je da se pred glavnu pašu u pčelinju zajednicu uvede...

Najsigurniji način je da se pred glavnu pašu u pčelinju zajednicu uvede mlada oplođena matica

SHARE

Raid_Zorlak_-_penzionisani_general-major_ABiH_10

Sarajevo, 23. maj 2013. – BH pčelarov stručni saradnik piše kako pčelinju zajednicu neprekidno držati u punoj kondiciji, uz potpuno radno angažovanje, neprekidno zalijeganje matice i održavanje veoma jake pčelinje zajednice koju u kasnijoj fazi pčelar koristi za umnožavanje. Piše o tome kako mnogi pčelari u pripremi pčelinjih zajednica za selenje, u zajednice dodaju  ramove sa zatvorenim leglom iz drugih košnica, misleći da će na taj način bolje iskoristiti pašu. U suštini, piše Rorlak, oni su dodali nepotrebnu ˝energiju˝ koja će kao proizvod imati prelazak pčelinje zajednice u rojidbeno stanje

Piše. Dipl. ing. Rašid Zorlak

Period glavne pčelinje paše predstavlja vrijeme kada u prirodi cvjetaju medonosne biljke sa kojih pčele sakupe znatno više hrane nego što je potrebno društvu za normalan život. Višak hrane pčele odlažu u saće i to je prinos meda. To je period kada pčelinje društvo radi punim kapacitetom, sa maksimalnim brojem pčela radilica, velikom snagom za proizvodnju saća, velikom radnom energijom. Ovaj period pčela maksimalno koristi i to je ujedno period kad ona najviše radi.

Bagremova i livadska paša Ovisno o vremenskim uvjetima, razvoj pčelinjih zajednica, uz pomoć pčelara i preduzimanje adekvatnih mjera, ima svoj tok i on može biti ubrzan. Ovisno o planu pčelara i zamisli kako želi maksimalno iskoristiti pčelarsku sezonu, tako će se i podešavati i prilagođavati konkretnim uvjetima.

Suštinski gledajući, u našim geografskim i klimatskim uvjetima možemo koristiti dvije paše: bagremovu i livadsku. Treba težiti, ulažući dodatni napor, da pčelar iskoristi obje. Pritom, stalno moramo imati na umu da samo vitalne, jake i produktivne zajednice mogu donijeti veće prinose meda.

U periodu kada priroda nudi obilje nektara mogu se pojaviti dva veoma nepovoljna faktora koja mogu uticati na jalovost i iskorištenje pčelinje paše, a to su: nedovoljne količine pčela sakupljačica i rojenje pčelinjih zajednica. Drugim riječima, iskorištenje pčelinje paše može biti samo uz veliko prisustvo pčela izletnica i onemogućavanje prelaska pčelinjih društava u rojidbeno stanje. Tempirani proljetni razvoj pčelinjih zajednica i dobro planiranje onemogućuje da na bagremovoj paši koja počinje oko 10. maja učestvuje što je moguće veći broj pčela izletnica.

Pčele komunicirajući sa prirodom donose polen, nektar, vodu i propolis. Izuzev propolisa, sve ove manifestacije služe neposredno za ishranu društava, a naročito za ishranu legla. Rad pčela u prirodi neposredno utiče na rad pčela u košnici i u suštini na njegovanje legla. Zbog toga se može utvrditi da u pčelinjem društvu u ranom proljeću preovlađuje nagon za njegovanje legla, odnosno produženje vrste. Ovaj nagon je u centru cjelokupnog rada društva sve do pojave nagona za rojenje ili do pojave nekakve obilne paše, kada se za kupljenje, smiještanje i preradu nektara u med angažuje maltene cijela pčelinja zajednica. Na sakupljanje nektara idu ne samo starije već i mlađe pčele, sve one koje su suvišne za rad u košnici.

Treba dobro shvatiti da na bagremovoj paši punih 5-7 dana učestvuju pčele koje su izležene 30 dana prije te paše, a to znači da sve pčele koje su izležene u periodu od 10 -15. aprila učestvuju u bagremovoj paši, odnosno sve pčele koje su izležene iz jaja zanešenih u periodu  45 – 50 dana prije te paše (to je negdje od 20. – 25. marta). Suštinski gledajući, ako pčelar želi iskoristiti bagremovu pašu treba da zna da period oko 20. marta mora biti period intenzivnog zalijeganja matice. Istu računicu treba primijeniti i pri pripremi za livadsku pašu.

Sprječavanje rojenja na paši Više puta se može čuti da su pčelari u pripremi pčelinjih zajednica za selenje, u zajednice dodali  ˝natrpali˝ ramove sa zatvorenim leglom iz drugih košnica, misleći da će na taj način uz obilje pčela iskoristiti maksimalno tu pašu. U suštini, oni su dodali apsolutno nepotrebnu ˝energiju˝ koja će kao proizvod imati prelazak pčelinje zajednice u rojidbeno stanje.

Kontrolisano sprječavanje prelaska pčelinjih zajednica u rojidbeno stanje je stalan zadatak i može se provoditi sa velikim postotkom sigurnosti. Postoji više metoda, a u suštini sve se sastoje u tome da se pčelinjoj zajednici omogući radna atmosfera, pčele moraju biti stalno zaposlene (oko njegovanja legla, oko izgradnje saća, oko skupljanja nektara, polena, vode, propolisa, a to znači dovoljno prostora i dobrog alata za rad).

Najsigurniji način je da se pred glavnu pašu u pčelinju zajednicu uvede mlada oplodna matica. Kad god za to postoji uvjet taj princip treba ispoštovati. Ako iz bilo kojih razloga to uvođenje mlade oplođene natice nije moguće, iz mog iskustva, najbolji način stvaranja pune radne otmosfere sastojao bi se u slijedećem:

1. U zajednici pronađemo maticu. Ram na kojem je matica stavljamo u sredinu praznog korpusa (tijela), uz njega dodamo još jedan ram sa otvorenim leglom i pčelama. Ostatak praznog prostora popunimo sa osam ramova sa satnim osnovama i isti postavljamo na podnjaču. Preko tog korpusa postavljamo matičnu rešetku sa letom, potom korpus sa ramovima otvorenog legla, i na kraju korpus sa ramovima zatvorenog legla.

Izgled tako pripremljene košnice prikazan je na slici br.1.

Ovim postupkom sigurno je da pčele neće preći u rojidbeni nagon. Stvorili smo dovoljno prostora za ovu pčelinju zajednicu, stvorili smo ambijent za izgradnju voska i zadovoljili pčele voskarice. Uz maticu će odmah preći oko 25 000 – 30 000 pčela koje je opslužuju. Neprestano se povećeva broj pčela, mlade pčele preuzimaju kompletnu brigu u košnici, pčele sakupljačice nektar smještaju počev od trećeg korpusa. Ako je paša obilna, nakon deset dana (uz pregled – treći korpus dobro napunjen medom, saće u prvom korpusu izgrađeno i zaleženo) slobodno možemo skinuti matičnu rešetku.

Ako je i dalje paša izdašna, možemo izvršiti zamjenu ramova u drugom i trećem korpusu. Iz drugog korpusa iz sredine uzimamo ramove sa zatvorenim leglom i postavljemo u treći korpus, a umjesto njih ramove sa medom iz trećeg korpusa. Ako želimo da matica pređe u drugi korpus onda sredinu donjeg korpusa ostavimo sa praznim izgradjenim saćem ili sa dvije – tri satne osnove, čime se dalje ostvaruje radna atmosfera i stvaraju uvjeti da ta ista pčelinja zajednica uz određene korekcije može u potpunosti iskoristiti i livadsku pašu.

2. Drugi veoma efikasan način pripreme pčelinje zajednice za glavnu livadsku pašu uz iskorišćenje bagremove paše sastojao bi se u sljedećem:

–    U prazan korpus u sredinu stavljamo dva rama otvorenog legla (ne tražimo maticu) ostali prazan prostor popunjavamo ramovima sa satnim osnovama (8 komada). U prvi korpus stavljamo otvoreno leglo, uz njega dva rama satnih osnova. U drugi korpus odaberemo staro leglo.
–    Redoslijed postavljanja korpusa na podnjaču je po sljedećem: korpus sa otvorenim leglom, korpus sa satnim osnovama (u sredini dva rama otvorenog legla), korpus sa zatvoreni leglom. Ovim postupkom ne koristi se matična rešetka a prikaz se vidi na slici.(slika br.2)

Pošto je u prvom korpusu otvoreno leglo i dva rama sa satnim osnovama, ista će biti brzo izgrađena i zaležena, u drugom korpusu je izvršeno premiještanje sa dva rama otvorenog legla koje će pčele gusto zaposjesti i pristupiti izgradnji osam ramova sa satnim osnovama, matica je na ramovima sa otvorenim leglom, pčele koje je opslužuju stvoriće uvjete za zalijeganje gradeći satne osnove.

Uz obilniju pašu, pčele će unositi nektar u treći korpus po izlasku mladih pčela iz zatvorenog legla, a time blokirati prelazak matice u treći korpus. Ako je paša i dalje obilna može se izvršiti premještanje ramova sa medom u drugi korpus, a iz drugog u treći. Ovakvim postupkom pčelinju zajednicu držimo u maksimalnom radnom raspoloženju. Na kraju paše imamo veoma jaku zajednicu koju trebamo obavezno iskoristiti za umnožavanje pčelinjih zajednica.

Ovo su dva dobro osmišljena postupka po kojima se pčelinja zajednica neprekidno drži u punoj kondiciji, uz potpuno radno angažovanje, neprekidno zalijeganje matice i održavanje veoma jake pčelinje zajednice, a koju u kasnijoj fazi koristimo za umnožavanje pčelinjih zajednica.Ako se ovo dobro analizira, shvate osnovni postupci onda i svaki iole iskusan pčelar može praviti određene korekcije ovisno o konkretnim uvjetima.

Uz puno sreće u narednim pašnim prilozima svim pčelarima želim MEDNO.

rasid_zorlak_dodavanje_matice_2 Rasid_Zorlak_portret

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY