Zoran Bradarić iz Splita: Uvijek pazim da ne povrijedim pčelu. Dragocjena mi...

Zoran Bradarić iz Splita: Uvijek pazim da ne povrijedim pčelu. Dragocjena mi je svaka…

SHARE

Pčelariti trebamo radi pčelinje funkcije oprašivanja, to prvenstveno, a sve ostalo je nus proizvod koji uzimamo od njih i koji nam ne smije biti najbitniji u ovom zanimanju. Moramo i mi nešto dati svijetu, a ne samo uzimati od njega… Pčelarenjem se možemo odužiti prirodi koju nesebično eksploatišemo od pamtivijeka…

Svaki pčelar ima svoju priču o tome kako je počeo pčelariti, a priča pedesetogodišnjeg dizaličara (kraniste po bosanskom) Zorana Bradarića iz mjesta Dugi Rat kod Splita, zanimljiva je po mnogo čemu. Možda ponajviše što se u porodici prije njega – niko nije bavio pčelarstvom. Ali i po jasnoj poruci koju ova priča nosi – pčelariti trebamo radi pčela, njihove uloge i planete Zemlje, ne radi sebe i meda. Med neka bude nus produkt pčelarstva, nikako nit vodilja bavljenja ovim poslom.

„Ljubav prema prirodi i prema životinjama još od malih nogu je moja strast. Kao i svakog drugog dječaka na ovom našem kršu, život je i mene nosio kroz posao po škrtim polijma gdje su uspijevale masline, višnje, smokve i vinogradi.

„Od mojih starijih niko se nije bavio pčelama ali u našem mistu je bio jedan susjed Milan koji je imao košnice i kojemu bih pomagao oko prenošenja košnica, vrcanja meda i svih drugih poslova na pčelinjaku. On mi je pokazivao šta i kako se radi s pčelama. Sjećam se, pčele su masovno, uz jake šumove izlazile iz žarko ofarbanih košnica, nakon leta su se vraćale bogato obložene cvijetnim prahom, koji su nosile na svojim nožicama.

Okolo se osjećao jak miris meda, a ja sam stajao kao začaran. Tada sam se odlučio: postat ću pčelar i ja. U to vrijeme imao sam 16 godina, ali sama pomisao da se ozbiljnije bavim s pčelama došla mi je 2012. godine kada sam čitao jedan članak o nestajanju pčela iz prirode i što pčele znače za naš eko sustav – kaže ovaj kranista, trenutno zaposlen u jednoj privatnoj trgovačkoj firmi u skladištu na prijemu robe.

Nakon članka koji je u njemu pobudio zanimanje i probližio svijet pčela, nije se Zoran odmah, grlom u jagode, bacio u novi biznis. Ne, nije bilo žurbe ni brzopletosti. Prošle su još dvije godine otada i tek tada su kupljene prve košnice.

„Dvije godine sam čitao i teoretski kupio znanje od drugih, lično i preko interneta, da bih na kraju upisao i školu za pčelara/medara u Splitu koju sam financirao uz pomoć moje pčelarske udruge Melissa i grada Solina u čijem prostoru su stacionirani većina pčelinjaka iz naše udruge.

„U proljeće 2014., kada sam kupio od prijatelja Andre Gudelja koji je pčelario s 100 društava, dvije košnice, na kojima sam sticao znanje i polako počeo da proširujem svoj pčelinjak, mentora nisam imao. Ako mi je trebala kakva pomoć ili savjet, Andro je uvijek bio tu spreman pomoći – prisjeća se Zoran početaka.

Svašta se danas medom zove

Danas je Zoran znatno bogatiji pčelar sa nekoliko desetina društava.

„Dio društava stacioniran je u Dugom Ratu, poviše kamenjara, to mi je matično društvo i nalazi se na 50 metara nadmorske visine. S tim se društvom proširujem. Drugi stacionar se nalazi u Omiškom zaleđu u mjestu Svinišče, na 200 metara nadmorske visine. To mi je proizvodni pčelinjak i na toj lokaciji prevladava kadulja, drača, kljen, bršljan, majčina dušica, voćna i livadna paša i ostalo bilje.

Med s ovog prostora, cvijetni ili multiflorni, donio mi je srebrno odličje na Izložbi meda ZLATNO ULIŠTE 2016. u Opatiji. Posebnost se očitavala u peludnoj analizi, a ove godine preovladava pelud masline. Maslina je inače naša najstarija i najraširenija dalmatinska biljna kultura koja nema nektara; daje pčelama samo pelud i to u iznimnim godinama. Osim meda sakupljam i propolis – priča Zoran.

Naš sagovornik ističe kako uvijek i svima preporučuje da izbjegavaju kupovinu pčelinjih proizvoda po prodavnicama, jer, kako tvrdi, danas se svašta prodaje pod etiketom med.

„Pčelara danas ima posvuda. Zato, svako može naći u svojoj blizini pčelara, uvjeriti se u njegov rad i postati njegova redovna mušterija. Tako ćete znati da imate siguran proizvod – kaže Zoran.

Dodaje za sebe da je pčelar hobista i da takav namjerava i ostati.

„Pčelarim iz ljubavi i moj način pčelarenja je nisko profitabilan; vrlo malo meda oduziman od pčela, uvijek nastojim da imaju i više nego što im treba, a kada dublje čovjek uđe u tajne pčela, shvati da je jedini razlog zašto ih moramo paziti i maziti je njihova funkcija oprašivanja, a sve ostalo je nus proizvod koji uzimamo od njih. Jer, čovjek kao “šegrt” na planeti Zemlji ima zadaću da živi na njoj, da je čuva i da ne narušava sklad te da međuovisnost žive i nežive prirode ne upropaštava. Raniji čovjek je to znao – živio je u simbiozi sa blagodetima koje je neko drugi stvorio, a ne on.

Ljubav, radoznalost, divljenje, ushićenost…. – sva ova osjećanja isprepliću se u njegovoj duši kada govori o pčelama. Svako jutro ranom zorom, prije posla, odlazi do svojih mjezimica, mijenja im vodu, prati njihove odlaske i povratke u košnicu….

„Pošto sam u radom odnosu, sve moje slobodno vrijeme kada sam doma, radim na pčelinjaku ili u radionici gdje dosta toga radim, opremu za košnice i slično. Velika potpora mi je i moja supruga Marica koja pomaže u kući i na pčelinjaku. Moj cilj je širenje pčelinjaka, ali ne više od 30 društava. Do 30 društava je ok jer tu količinu mogu kvalitetno obrađivati u svoje slobono vrijeme.

„Inače, na ovom našem škrtom tlu, jedna dobra košnica, ako je stacionarna, može najviše u sezoni do 10 kilograma sakupiti viška meda, a koji pčelar smije oduzeti. Naglašavam, oduzeti! Sve ostalo, ako si savjestan, moraš ostaviti pčeli, pogotovo ovdje kod nas gdje su ljeta prevruća.

Klima se svakako mijenja, što smo naročito ove zadnje tri godine osjetili svi i na moru i na kopnu. Nikad ne znamo kakav će biti naredni dan, mjesec, godina. Vrijeme je nestabilno, ne godi ni čovjeku ni pčelama, pčelama pogotovo, a znamo svi, ako pčele nestanu, nestat ćemo i mi – priča Zoran.

Nema lake zarade

A za sve one koji bi se tek željeli okušati u svijetu pčelarstva, Zoran upozorava kako ovaj poziv i nije tako lagan kakvim ga neki predstavljaju.

„Biti pčelar nije lako. Moraš raditi, oznojiti se. Da bi zaštitili svoje pčelice, moramo uvijek biti prisutni i znati svako društvo pojedinačno. Pratiti ga. Velike su bolesti i nametnici prisutni u i oko pčelinjaka ali ako redovito i s ljubavlju radimo oko pčela, ne očekujemo gubitke. Onda se može reći da ste dobar pčelar. Ja sam na svu sreću do sada uspješno odolijevao svim tim pčelinjim bolestima.

„Poznajem mnoge koji su s ulaskom u ovaj posao mislili samo da je tu laka zarada, a kad su vidjeli šta sve pčelar mora raditi, brzo su odustali. To je vrlo nesavjesno i nečovječno, posebno kada se društva tek tako ostave u prirodi da se sama snalaze, a ona onda stradaju ili šire zarazne bolesti na druga društva.

„Moje je mišljenje da, ako se želite baviti pčelarstvom, bilo iz hobija ili profesionalno, prvo provjerite da li osjećate ljubav prema pčelicama, a zatim, provjerite jeste li alergični na ubod pčele. Dalje, počnite s malim brojem košnica, nađite mentora i učite jer je pčelarstvo posao koji se stalno mora učiti, savladavati, nadograđivati. Pčelar mora dobro biti upoznat sa svim područjima pčelarske struke: životom pčela, tehnikom pčelarenja, pčelinjim pašama, apiterapijom, bolestima pčela, istorijom pčelarstva itd.

Zoran na kraju veli da je najbitnije da je shvatio kako pčelinja zajednica živi, kako diše. Za njega su pčele čudo Božijeg stvaranja.

“Uvijek pazim da ne povrijedim pčelu. Dragocjena mi je svaka…(bhpčelar/E. K)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY