Prof. dr. Tarik Bajrović: Kako otkriti i liječiti Američku pčelinju bolest?

Prof. dr. Tarik Bajrović: Kako otkriti i liječiti Američku pčelinju bolest?

SHARE

U odsustvu kliničkih znakova bolesti na pčelinjem leglu moguće je dobiti i pozitivan i negativan laboratorijski nalaz, a među važne kliničke znakove spadaju promjene na poklopcima. Kako postupiti sa zajednicama koje nisu testirane na prisustvo vegetativnih formi ili spora ove bolesti . Profilaktički ili terapijski antibiotski tretmani? Prilog su opripremili prof. dr. Tarik Bajrović i stručni saradnik Toni Eterović, sa Katedra za zarazne bolesti na Veterinarskom fakultetu  u Sarajevu. Kontakt: [email protected]Malignu pčelinju bolest prvi put je proučavao Amerikanac White 1904. godine i nazvao je tada Američka pčelinja bolest. Njen uzročnik Paenibacillus larvae (ranije Bacillus larvae) je sporogena bakterija. Spore su odgovorne za nastanak ove podmukle bolesti.

Epizootiološki značajno je da se spore mogu održati neograničeno u vanjskoj sredini, na pčelarskoj opremi.

Osim grabežom i zalutalim pčelama, širenju bolesti pomažu i pčelari kojima stručnjaci savjetuju da na pčelinjacima sa poznatim historijatom postojanja ove bolesti ne koriste pčelarsku opremu tokom pregleda zajednica. Takođe, prihrana pčela medom ili polenom iz bolesnih zajednica može pomoći širenju ove zarazne bolesti.

U odsustvu kliničkih znakova bolesti na pčelinjem leglu moguće je dobiti i pozitivan i negativan laboratorijski nalaz, a među važne kliničke znakove spadaju promjene na poklopcima – obojeni tamno-smeđe, uobičajeno sa rupicama i potonuli u stanicu.

Boja larvi (normalno sedefasto – bijela) je rangirana od sivkasto-bijele pa smeđe sve do crne boje. Nakon propadanja larvi (maceracija) zaostaje rastegljiva masa sa kojom dijagnostički važnu probu rastegljivosti (dužina niti do nekoliko centimetara) mogu napraviti i sami pčelari ubodom drvceta u središte zaražene stanice i povlačenjem prema gore.

Krajnji stadijum uništenja larve je suhi tračak u obliku jezička („lutkin jezik“) koji strši sa dna stanice, a veoma je pogodan ispitujući materijal u laboratorijskoj dijagnostici ove bolesti.

Nakon kliničke sumnje i/ili laboratorijske potvrde Američke opake bolesti pčelinjeg legla, dileme oko dalje sudbine zajednice nema – radikalno uklanjanje ili radikalan postupak u skladu sa zakonom. Odmah nakon toga uslijedi niz pitanja i dilema s obzirom da do tada nisu sve zajednice obično testirane na prisustvo vegetativnih formi ili spora ove bolesti.

Šta se može očekivati u preostalim zajednicama s obzirom na karakter uzročnika i bolesti?

1. Pčelinjak bez historijata u prethodnom periodua. Pozitivan klinički nalaz na nekim zajednicamab. Pozitivan i klinički i laboratorijski nalazc. Pozitivan laboratorijski nalazd. Negativan klinički i laboratorijski nalaz

2. Pčelinjak sa historijatom a. Slabe zajednice (pčelinjak) uz pozitivan laboratorijski nalazb. Rezistencija izoliranih bakterija na antibiotikec. Rezidue na antibiotike
Tretman – profilaktički

Nakon uklanjanja bolesnih, a bez testiranja preostalih zajednica na pčelinjaku može se dati peroralno antibiotik. Preporučuje se “geomicin” koji u 1 g sadrži 55 mg oksitetraciklinhidroklorida u obliku praška, a miješa se sa šećernom prahu u slijedećem omjeru: 4 dijela šećera u prahu: 1 dio antibiotika – geomicina.

Koristi se „zaprašivanjem“ rubnih dijelova satne osnove izbjegavajući pri tome otvoreno leglo, a jedno tretiranje se može izvršiti nakon medobranja. Metod aplikacije antibiotika sa šećerom u prahu je brz i lako izvodljiv, ali može rezultirati neujednačenim dozama unutar košnice.

Nakon svega, dileme oko kontrole ove bolesti su:
1. Seleće ili stacionarno pčelarenje

2. Naredne sezone na pčelinjacima sa poznatim historijatom

3. Ponavljane terapije i testiranja

4. Rezidue

5. Uloga varoa u održavanju i širenju infekcije i dr.(bhpčelar)

 

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY