Dragomir Dragičević, Istočna Ilidža: Budućnost pčelarstva na točkovima

Dragomir Dragičević, Istočna Ilidža: Budućnost pčelarstva na točkovima

SHARE

Pčelarstvo Istočnog Novog Sarajeva, Istočne Ilidže i Trnova, do prije nekoliko godina praktično nije ni postojalo. Ipak, kada su 2004. godine Dragomir Dragičević, Miloš Drašković, Radomir Vasić, Milika Radanović i drugi osnovali Udruženje pčelara „Roj“, sve je krenulo drugim tokom.

Priroda ovdje nije baš izdašna. Krošnje jabuke, zerdelije i šljive raskošne su jedino u proljeće. Od desetog maja pa nadalje, sve nekako utihne. A utihnuo bi i život pčelara Istočne Ilidže, njih oko 40, da ne zasuču rukave. Svjesni su odavno; meda neće biti ako se ne krene put Bratunca na bagrem, put Bjelašnice i Igmana na livadu i vrijesak ili, pak, put Romanije na šumu.

„Ima nekih pčelara hobista, sa desetak košnica koji ne voze pčele na pašu već ih tokom cijele godine drže na području koje pokrivaju opštine Istočnog Novog Sarajeva, Istočne Ilidže i Trnova. Bude godina kada i oni skupe nešto livadskog meda, ali ništa to nije ozbiljno. Ovi krajevi su dobri u rano poljeće, a po med se ide na druga mjesta. Budućnost pčelarstva naših krajeva je na točkovima – kaže nam Dragomir Dragičević, koji nas je ugostio na porodičnom pčelinjaku u Kasindolu.

Pčelarstvo Istočnog Novog Sarajeva, Istočne Ilidže i Trnova koji su nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. godine, zajedno sa Sokocem, Palama i Istočnim Starim Gradom pripali novoformiranom Istočnom Sarajevu u Republici Srpskoj, počelo se razvijati tokom posljednjih petnaestak godina.

Od 2004. godine kada su Dragomir Dragičević, Miloš Drašković, Radomir Vasić, Milika Radanović i još nekoliko klega osnovali Udruženje pčelara „Roj“, sve je krenulo drugim tokom. Domaćeg meda je sve više, a uvoznog sve manje. Na području ove tri opštine danas živi oko 50 pčelara, što onih hobista sa dvadesetak, do onih ozbiljnijih sa stotinu pa i više košnica.

Tačno je, složit će se pčelari, da je na oko 35.000 stanovika, koliko ukupno živo na području Istočnog Novog Sarajeva, Istočne Ilidže i Trnova, to možda nedovoljno. Međutim, ovaj podatak govori jednu drugu stvar, a to je da ovdje ima prostora za još barem 3000 košnica, odnosno, za barem još 30 dobrih pčelinjaka koji mogu hraniti isto toliko četveročlanih porodica.

Za Dragomira Dragičevića kažu da je najzalužniji za razvoj i ekspaniziju pčelarstva u ove tri opštine. Počeo je pčelarati 1999. godine. Kao elektrotehničar koji je rodnu Hercegovinu napustio za vrijeme nerstenih ratnih dešavanja i deselio se u Kasindol, danas je izrastao u respektivnog pčelara. Sa 120 pčelinjih društva, koje opslužuje zajedno sa sinovima Bojanom i Igorom, te suprugom Radinkom, ima ambiciju da od Kasindola napravi pravu pčelarsku koloniju. Na pravom je putu. Njegov pčelinjak već sada ima svu popratnu infrastrukturu; od malih nukleusa za uzgoj rojeva do “zastavinih” vozila za prevoz pčela.

„Ovdje su ljudi živjeli od industije. Ona je u proteklim sukobima mahom uništena, pa je iza njih ostala samo bijeda. Ljudi moraju shvatiti, pogotovo oni mlađi, da dinar više ne mogu tražiti u “Energoinvestu”. Njihova perspekitiva su pčelarstvo, stočarstvo, poljoprivreda … – govori nam Dragomir.

Slaže se da u Istočnoj Ilidži nema paše kao u Posavini, ali je proljeće pogodno za razvoj pčelinjih zajednica. To valja iskoristiti. One pčele koje prezime hladne i oštre ovdašnje zime, imaju sve predispzicije da se razviju u ekstra jaka društva spremna da iskoriste i najobilnije medenje bagrema, livade i šume.

Dobro je pčele držati na nekoliko različitih lokacija

„Nema efikasnog pčelarenja ni napretka stacioniranjem košnica na samo jednom lokalitetu, barem kada su tereni naših opština u pitanju. Bez apsolutne predanosti i posvećenosti ovom hobiju ili poslu, bez stalne edukacije i primjene najsavremenijih dostignuća u oblasti pčelarstva, naročito kada je riječ o zaštiti zdravlja pčela, nema opstanka – kaže Dragičević.

Iako je područje Istočne Ilidže, ali i Trnova i Istočnog Novog Sarajeva , tvrdi Dragomir, prilično zdravo i nema pojava opakih bolesti poput američke kuge, reći će kako tamošnji pčelari svoja stada uvijek drže na više različitih lokacija. Upravo iz razloga da bolest, ako se i pojavi na nekim mikrolokalitetu, ne može uništiti cijeli pčelinjak.

Oni, kao i mnogi drugi, raspoređuju košnice na dva-tri mjesta tokom sezone, a svi „zimuju“ u Istočnom Sarajevu.

Dragomir Dragičević

Tako Miloš Drašković dio svojih košnica zadržava na Papazovim brdima, najjača društva stacionira dijelom na Sjeničkim stijenama pod Zelengorom u selu Sijerči, a drugi dio u selu Variza. To su krajevi koji obezbjeđuju pašu za kvalitetan livadski i šumski med. Milika Radanović „pokriva“ rodni kraj – Čelebiće kod Foče, a Dragomir Dragičević pored stacionarnog pčelinjaka u Kasindolu dio „stada“ seli u Ulog i na Obalj gdje „pokupi“ med sa ljekovitog bilja ispod Zelengore. Drugi dio pčela raspoređuje na Tvrdimiće između Trebevića i Jahorine, te na Obla brda između Bjelašnice i Igmana, a stiže i u Pilicu na obali Drine, gdje bagrema ima u izobilju. (bhpčelar/A.A.)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY