Jelena Cvjetković, pčelarka iz Fojnice: Mojih 17 posljednjih pčela…

Jelena Cvjetković, pčelarka iz Fojnice: Mojih 17 posljednjih pčela…

SHARE

Jelena Cvjetković: Sretna i vesela, u svom pčelinjaku u avgustu 2015.
Jelena Cvjetković: Sretna i vesela, u svom pčelinjaku u avgustu 2015.

“Jedi med, sine moj, jer je dobar, i saće je slatko nepcu tvome. Takva je, znaj i mudrost tvojoj duši: ako je nađeš, našao si budućnost, i nada tvoja neće propasti.” Izreke 24:13-14, Biblija, Stari zavjet ( Tevrat )

“Gospodar tvoj je pčeli nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!” To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju.” Pčele – An – Nahl 68-69, Kur'an.

“Sve što je neophodno, stvoreno je.” Filozofski princip

“Neka ti hrana bude lijek, a lijek hrana.” Hipokrat, grčki liječnik, 5. vijek p.n.e.

“Bog je za svaku boljku dao biljku.” Narodna poslovica

Piše: Jelena Cvjetković, pčelarka iz Fojnice

Pišem i plačem. Ne znam otkud mi ovoliko suza…Mojih 10 pčelinjih društava. Pomor njih 8. Preostale dvije, slabe. Onda grabež. Komšijske osjetile da su nejake i navalile. Opsadno stanje. Prolaz samo za jednu pčelu.

Borbe, rat. Okupatorice navalile kao da je vani snijeg ili mraz, kao da vani nemaju ama baš ništa za jesti.

Malo jest i snijeg, mraz malo više, tako da pobi sve voćke, i orasi stradaše ponajviše.
Ubiše matice. Preostade 17 pčela. Mojih bosanskih Amazonki. Više suza prolih nad tih 17 pčela nego zbog 10 društava. 17 zadnjih pčela.

Kolege pčelari su me tješili, da ne smijem to tako puno uzimati k srcu, biće pčela, pomrle-pomrle. Daće mi i oni od sebe rojeve. Prođe malo, bojazan i kod njih, jer, kako se pojadiše, svako jutro na podnjači po pregršt mrtvih pčela. Šta je, ni sami ne znaju, a ni nametljivi vrag – varoa, nije.

Opet prođe još malo vremena, i, u njihovim očima, suze. Pomrle im pčele. Ostalo im malo ili ništa.

Ja plavuša. Ja žensko. Ja početnik. Samo i okrivljavanje.

Šta bi sa pčelicama ljudi koji imaju više pčelarskog iskustva nego ja godina života…

I, to mi utjeha nije.
Ne bi mi bila utjeha ni da mi svi vi koji ovo čitate donirate sve svoje pčele.
Jer, i njihovim pomorom, povećali bi moj bol.

Džaba mi donirana vrcaljka od gospodina Zlatka Lucića, proizvođača pčelarskog materijala iz Banja Luke, kojem se ovom prigodom od srca zahvaljujem, i pozivam njega i njegovu ženu Ljiljanu u goste, i, zauzvrat, neka izaberu slike ili drugo što im se svidi, od mojih radova.

Džaba, kada pčela nema, ni pčelinjak neće moći obići.

Kada je ljudima koji jednom-dvaput godišnje naiđu i sada ne vide košnice, prazno i tužno, kako je meni, kod koje su nepunih šest godina živile 10-ak metara od moje kuće… i tetka, koja je onomad kad me njih 50-ak gotovo nasmrt izubadalo, htjela sve košnice politi benzinom, i koja je “pjenila” poslije toga kad sam ih odlučila još imati uz sebe…

Napadi na sve što je Božije

Kao seosko dijete, znam šta znači ljubav za životinje, sve što je malo je još dražesnije: janjci i jarići u igri, telići koji se po dolasku na ovaj svijet bore da se održe na nogama, pilići sa ljutom kčočkom, mačići, kučići… sve je prelijepo, ali pčele…
Niti se daju pomilovati, čak ubadaju k’o sami vragovi, ali ljubav za njih mogu objasniti samo tim riječima kojim mogu objasniti i njihov sam bitak: Božiji dar.

Napadi na sve što je Božije. Najezda varoe, najezda bolesti, i pčelinjih, i životinjskih i ljudskih. Najezda vjernika. Najezda političara. Najezda tajkuna. Najezda malinara.

Najezda karcinoma, moždanih i srčanih udara, i drugih bolesti, poznatog, a više nepoznatog uzroka, starosna dob – više nema pravila, samo vidiš, za kratko vrijeme ljudi okopne i čuješ, nema ih više.

Overeme, i okopne, kao moji stari kolege pčelari…
Apoteke imaju doživotne kupce. Prvo u podmiru lijekova, a gužva kao da ih dijele u humanitarne svrhe, i za hranu – ako šta preostane.

U našoj čistoj, još uvijek nezagađenoj Bosni i Hercegovini, u koju se UVOZI I VODA, i to u kancerogenoj, plastičnoj ambalaži, a voda iz potoka nam je čista kao dječija suza… negdje na onkološkom odjelu…
Uvozimo i hemijske preparate, recimo, za maline, koji su toliko jaki da progrizaju i tu svoju, plastičnu, kancerogenu, ambalažu.

Maline – para laka

Maline.
Najezda mode.
Konačno iskrčene i obrađene njive! Ne možeš vjerovati! Sve pod konac. Ko nikad nije uzeo motiku u ruke, uzeo, i trlja ruke, posao jest težak, ali je otkup siguran i dobra para.

Ući u malinjak, istovjetno ulasku u operacionu salu. Sterilnost. Da se ne unesu ali i ne iznesu bolesti.
Koliko je maline posađeno, koje sorte, zdrave ili bolesne, i čime ih sve tretiraju, sam Bog zna.

Vrcaljka je stigla prekasno, pčela više nema.
Vrcaljka je stigla prekasno, pčela više nema

Za tretman, cijeli arsenal hemijskih pripravaka, za korijen, list, cvat, od bolesti kojih ima kao u medicinsko-enciklopedijskoj priči, i najezda nametnika da čovjeku pamet stane šta se sve okomilo da jede to zdravo, kao eko voće, spas za sirotinju koja još nije odjezdila iz Bosne i Hercegovine.

Neka mi neko objasni, kako nešto može biti zdravo za jesti, ako se tretira nečim što izgrize plastiku, nečim što se ne smije udisati (jesti smije, udisati ne smije…), ili kako je sam med zdrav, ako se pčele tretiraju bojnim i drugim otrovima, čije djelivanje u košnici traje i do pet godina, a neke “lijekove” pčele trebaju preraditi izvjesno vrijeme, u kom periodu je med nejestiv za ljude..

Ako je otrovan za ljude, zar je ljekovit za pčele?!

Paracelzus reče, doza čini otrov, i 80% pomor pčela na našem planetu govori o tome kako je čovjek (homo sapiens), svjesno biće, pretjerao u doziranju, liječenju, tj. trovanju.

Čovjek, najopasnija vrsta na planeti Zemlji

Treba li reći da ništa na ovoj planeti nije opasniji od čovjeka.
Budućnost biljaka i životinja je zapečaćena, a bez njih nema života ni čovjeku, glavnom narušitelju opće ravnoteže svega živog i neživog.

Ne treba biti filozof, imati sposobost poniranja u dubinu i srž zbivanja onog što nas okružuje, ni imati životno iskustvo, naobrazbu, za pesimistično gledanje budućnosti naraštajima koji iza nas slijede.

Medicina jeste uznapredovala u smislu produženja ljudskog vijeka, i medikamenata koji olakšavaju bolove tokom tog dužeg življenja, ali u ljudskoj povijesti, toliko bolesti i bolesnika nije bilo.

Med i drugi pčelinji proizvodi, nisu samo ukusna, slatka hrana, nego lijek.
I, što vjerske knjige rekoše, kakav je med za nepce, takva je mudrost za dušu, i ko je nađe, našao je budućnost, njegova nada neće propasti, za ljude koji razmišljaju…

Ako je Bog za svaku boljku dao biljku, i dao poslušnu pčelu koja leti od biljke do biljke, da stvori meda više nego što njoj treba…znači tu nam je i lijek, i nada u budućnost.

Tako je pisano.
A Bog jedini nije lažac.
I sve je stvorio što nam je neophodno, sve savršeno.
Samo, po mom skromnom, ženskom sudu, i u pčelinjem svijetu, grabež…
Uz želju da ne vidite zadnjih 17 pčela, želim svima da se obogatite. Ne malinama.
Zdravlje je najveće bogatstvo.
Budite zdravi.

Maline, spas za sirotinju koja još nije odjezdila iz Bosne i Hercegovine i kuga za pčele
Maline, spas za sirotinju koja još nije odjezdila iz Bosne i Hercegovine i kuga za pčele

I, kome prežive pčele, a da ne odjezdi iz bh. krajeva sa njima, na otok Niue, na Novi Zeland, gdje su jedino zdrave i oceanom zaštićene i sigurne, neka je medno.

I na kraju, još ovo da kažem, pa ko ima mudrosti ili želi, kako je pisano u Knjigama, neka razmišlja: U egipatskim piramidama je pronađen med, star više od 2000 godina, izvrsne kvalitete. Med je JEDINI prehrambeni artikal, lijek, sa NEOGRANIČENIIM rokom trajanja.

Bosanski krkanluk, bezobrazluk i neznanje

NIJE BOG ĆORAVA MAČKA

I neki dan čujem, i mogu to shvatiti, ljudi zasadili puno malina, i valja stići sve oprskati, i, kako čujem, prskaju ih cijelog dana. Mogu shvatiti.
Ali ne mogu shvatiti da se raduju i smiju što obaraju pčele prskanjem!
Dokle ide nas bosanski krkanluk, bezobrazluk i neznanje…
Kao da im dođu pomoći raditi najbolji radnici, besplatno, a oni ih na tom svom poslu, potruju, i još se raduju…
Što jedna nana reč, bić im haram, nije Bog ćorava mačka.

Čujem da ovi pčelari kojima je ostalo nešto košnica, mole ljude koji imaju kolibe na planini, da im ih uzmu, da im sačuvaju živote, radi sevapa… jer maline gore još nisu počeli saditi…

Što u Indžilu piše, ljude je obuzeo duh obumrlosti, oči imaju a ne vide, i uši a ne čuju…
A narod, šta god ko radi, sve sebi…

A obje Knjige potiču ljude na mudrost i razmišljanje u vezi pčela. Nije u pitanju samo oprašivanje voća, nego i povrća koje ima cvat, a nije ga malo… krompir, grah, paradajz, paprika, grašak, tikva…Jutros (2. juni) vidim na cvatu kamilice ispred kuće puno mrtvih pčela. I nekakvi bijeli pauci na njima, jedu ih… Ja ništa ne prskam i koristim stajsko đubrivo i kompost.

(BH pčelar broj 48)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY