Milan Mitrović i Salih Lučkin: DVA JARANA PČELARA DANAS, UMJESTO KAMERAMA, DEVERAJU...

Milan Mitrović i Salih Lučkin: DVA JARANA PČELARA DANAS, UMJESTO KAMERAMA, DEVERAJU S KOŠNICAMA

SHARE

Milan Mitrović, penzionisani televizijski realizator, redatelj i pčelar U Salihu pronašao pravog mentora i učitelja

Bilo je prijatno provesti jedno junsko popodne u društvu s Milanom Mitrovićem, penzionisanim televizijskim redateljem i realizatorom i njegovim kolegom i komšijom Salihom Lučkinom. Osim što su komšije u sarajevskom naselju Sokolović Kolonija, Milan i Salih imaju još jednu zajedničku strast – pčelarenje.

– Ja bih volio da na kafu pozovemo i Saliha, mog učitelja. Ipak sam ja početnik i ne znam šta bih vam govorio – kroz smijeh nam se povjeravao Milan kada smo ga kontaktirali i dogovarali detalje razgovra za „BH pčelar“.

Vesel, skroman, prijatan, blag, Milan se ustručavao sam govoriti na temu pčelarstva. Osjećao se sigurnijim u društvu iskusnijeg i pčelara profesionalca kakav je Salih.

– Do sada sam imao nekoliko mentora i učitelja. Nažalost, nisam se proslavio. Bili su gori pčelari od mene. Dva puta sam kretao u pčelarstvo i oba puta pčele su mi stradale – kaže Milan.

Pčelarstvo je zavolio, kako kaže, uz pokojnog Nijaza Abadžića. Još 1975. godine za neke uposlenike na televiziji organizirao je školu pčelarstva uz podršku najeminetnijih pčelarskih stručnjaka tog vremena.

– I ja sam završio školu ali nikada nisam imao dovoljno vremena da se posvetim. Žar i čežnja u meni se nikada nisu ugasili. Nikada se nisam razočarao i uvijek sam imao snage da krenem ispočetka – kaže Milan koji danas posjeduje šest košnica smještenih u sarajevskom naselju Stojčevac.

Milan je, kaže, radio na skoro svim televizijama u Bosni i Hercegovini. Zadnje radno mjesto bilo mu je na BHRT.

– Radio sam sa svim velikim urednicima. Lijepa su to vremena prije bila. Ovo poslije rata bilo je drugačije. Neće mladi da slušaju i da uče. Misle da sve znaju. A, ne može tako. Cijeli radni vijek radio sam na realizaciji dnevnika i nikada nije bilo nervoze. Jer, pod nervozom se ne radi. Atmosfera treba biti opuštena. Sada je sve srklet. Ni pčelarstvo ne trpi nervozu – objašnjava Milan.

Kada je prošle godine penzionisan, pčelama je odlučio posvetiti mnogo više vremena. Osim toga, kroz smijeh govori, sada ima i prvoklasnog učitelja.

– Saliha sam upoznao nekada u ratu. On je radio pri ambulantnom štabu a ja u pres službi. Kada sam sreo Saliha prije četiri godine, povukao sam ga za rukav i zamolio da mi pogleda pčele, da mi pomogne, da me nauči – kaže Milan.

Na pitanje da li je dobar učenik, Salih se smije.

– Dobar je, dobar. Samo, problem kod mnogih je što puno čitaju pa se prečitaju, a malo rade oko pčela. One se moraju konstantno pratiti, moraju se poznavati klimatski uslovi, ponašanje zajednice… ma puno toga, a to se sve uči kroz praktičan rad. Ni jedna godina nije ista, u svakoj su radovi drugačiji. Nadam se da će Milan uskoro i nadmašiti učitelja – govori Salih i tu se otvaraju prave pčelarske diskusije o neophodnim radovima, znanjima i tajnama pčelarstva.

Salih važi za profesionalnog pčelara. U svome posjedu kaže da uvijek ima od 50 do 70 društava. Podizao je broj i na 100, ali nije stizao da se o njima brine na adekvatan način.

– U ratu sam se nagledao svašta. Poslije rata sve te scene su mi izlazile pred oči. Ljekari mi nisu mogli pomoći. Terapije i tablete nisu djelovale na mene. Tako je konzilij ljekara imao jasnu poruku da mi samo Bog i priroda mogu pomoći. Šta ću, počeo sam da lutam po šumama Igmana. Priroda mi je koliko-toliko pomagala. Kako nikako nisam mogao da spavam, u polusnu mi je sinulo kako bih se mogao baviti pčelarstvom, okupirat će me a bit ću i u prirodi. I tako je krenulo – priča Salih i dodaje da se nije počeo baviti pčelarstvom, sigurno bi završio u nekoj od psihijatrijskih ustanova.

– Vjerujte mi, mjeseci su me dijelili od toga da postanem „skretničar“. Hvala Bogu, pčele su me spasile.

Ostatak njegove pčelarske priče liči na bajku. Nikada nije imao mentora. Tvrdi da mu je sam Bog dao znanje i umijeće da se odmah od početka sam brine o pčelama. Brzo je napredovao i postao je jedan od uspješnijih pčelara u BiH koji je prepoznatljiv i po raznim inovacijama koje uvodi na pčelinjak.

Milanu rado izlazi u susret i pomaže mu. Pčelarstvo je jedna humana grana i treba biti human. Milan se, kaže, već dobro osamostalio, ali ponekad mu pomoć ipak dobro dođe.

– Dese su te neke stvari koje nisu po knjigama, kada se mora reagovati. Drugačije je to. U knjigama sve miruje, a kada otvorite košnicu bruji, treba se tu snaći, sve vidjeti, ocijeniti, napraviti pravi potez. Kada sam u nedoumici, zovnem Saliha. Kada god sam ga poslušao, rezultati su bili nevjerovatno efikasni – objašnjava Milan.

Tvrdi kako mu med nije prioritet. Zapravo, jeste onoliko koliko je potrebno za njegovu porodicu. O prodaji ne razmišlja.

– Ne znam kakva će mi ova godina biti. Nadam se da ću bar nešto uspjeti izvrcati – kaže Milan.

– Neka one mene samo zuje, za ostalo ćemo lahko – zaljubljeno završava Milan. (a. hODŽIĆ/ARHIVA BH PČELARA)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY