Pčelar Dino Hasić – ljepša strana Mostara i mostarske omladine: GLEDAJ OD...

Pčelar Dino Hasić – ljepša strana Mostara i mostarske omladine: GLEDAJ OD ČEGA I KAKO ĆEŠ ŽIVJETI; BUDI PČELAR, A NE NACIONALISTA

SHARE

Upalio sam računar i ukucavao pojmove kao što su med, pčele, pčelarstvo. Pretraga me dovela do nekolicine foruma gdje sam saznao mnogo toga, a zapravo me najviše iznenadila činjenica da se jako puno ljudi bavi pčelarstvom. Instinktivno sam donio odluku da i sam želim biti pčelar. Tako je sve krenulo

Od nesretne agresije na našu zemlju pa naovamo, o Mostaru se raspredaju svakojake priče. Grad koji je ime dobio po čuvarima mostova (mostarima) na obalama rijeke Neretve, ubraja se u jedan od najljepših u Bosni i Hercegovini, a njegov Stari most se od 2005. godine nalazi na popisu zaštićene kulturne baštine UNESCO-a. Sve to ništa ne znači nacionalistima i fašistima, kako onima sa “strane” tako onima koji žive u Mostaru.

Obilježavajući svršetak škole, nedavno su hrvatski maturanti u Mostaru  defilovali Bulevarom pjevajući fašističke pjesme, nadglasavajući se kako: “Nema više Veleža, nema Starog mosta, srušile ih ustaše, naprijed Herceg-Bosna”.

Grad je to i u kojem mnogi tinejdžeri nikad u životu nisu vidjeli Stari most, prešli na drugu stranu obale, razgovarali sa svojim vršnjacima. Sjetimo se samo srednjoškolca Ante čija je izjava o (ne)prelasku na “drugu stranu” – nedavno sablaznila cijelu BiH.

No, u Mostaru živi i drugačija omladina, neopterećena fašizmom. Upoznajte Dinu Hasića, učenika Srednje Medicinske škole Mostar čija priča nosi vrijednu poruku:

– Gledaj od čega ćeš živjeti!

Iako ima samo 16 godina, ovaj Mostarac rođen u Minhenu, očima puno starijeg i iskusnijeg čovjeka posmatra budućnost u kojoj ključnu ulogu imaju pčele. Jer, Dino Hasić je pčelar. A ovo je njegova priča.

– U mojoj porodici, prije mene, niko se nije bavio pčelarstvom. Nikad. Ja sam prvi koji je zagazio u ove vode – kaže s ponosom u glasu Dino u razgovoru za svoj omiljeni časopis – BH pčelar.

Zanimljivo je njegovo objašnjenje odnosno odgovor na pitanje kako je izgledao i kada se desio njegov prvi susret s pčelama.

Krucijalna tegla meda

– Moj prvi susret sa pčelama desio se tek nakon što sam odlučio da se bavim s pčelarstvom. Nisam znači, kako to uglavnom biva, posjetio nečiji pčelinjak gdje se rodila ljubav prema pčelama. Jednostavno, jednog je dana moj babo Naser donio kući teglu meda. U razgovoru s nekim gostima, sjećam se da su hvalili tog pčelara i njegov pčelinjak kako je uredan.

– Zatim sam se uhvatio da razmišljam o tome kako nastaje med i šta je zapravo pčelarstvo. Upalio sam računar i ukucavao pojmove kao što su med, pčele, pčelarstvo. Pretraga me dovela do nekolicine foruma gdje sam saznao mnogo toga, a zapravo me najviše iznenadila činjenica da se jako puno ljudi bavi pčelarstvom. Instinktivno sam donio odluku da i sam želim biti pčelar. Tako je sve krenulo – objašnjava nam Dino, prisjećajući se tih, tada za njega veoma velikih odluka. Bližio se naime kraj 2013. godine, a Dino je tek napunio 14 ljeta.

A nakon pomalo ishitrene odluke, našeg je sagovornika, priznaje nam, obuzela sumnja, strah. Rojila su se pitanja hoće li umjeti biti pčelar, gdje će pogriješiti, te šta bi sve moglo krenuti po zlu.

– No, ništa se od toga na svu sreću nije desilo. Odlučio sam kupiti jednu košnicu, tačnije jedan roj – pa šta god da bude. Bilo je to dvije sedmice kasnije – od one donešene i krucijalne tegle meda. Malo sam tražio po PIK-u da li ko u blizini Mostara prodaje pčele i našao sam gospodina Armena Hrnjićića. Pisalo je da je pčelar, da se bavi proizvodnjom rojeva i tako sam se dogovorio s njim za kupovinu mog prvog roja. Ta slatka investicija me koštala 50 KM.

– A gospodin Armen, osim što mi je prodao moje prve pčele – velikodušno i u stilu pravih velikana pčelarstva, dao mi je mnoge vrijedne savjete, upute. Može se slobodno reći da me uveo u svijet pčelarstva, bio moj mentor, obučavao me – prisjeća se Dino svojih početaka.

Danas, Dino posjeduje četiri košnice i hvali nam se kako je uspješno razrojio svoj prvi roj te proizveo maticu.

– Uz volju, ljubav i upornost – čega mi ne manjka te uz Božiju pomoć, planiram proširiti pčelinjak i ozbiljno se baviti pčelarstvom. Ne znam niti mogu predviditi budućnost, ali definitivno želim širiti svoje pčelinje carstvo. Sve je ovo kod mene još uvijek hobi. Hoću reći, pčelarstvo sam shvatio veoma ozbiljno i odgovorno se ponašam prema ovoj profesiji ali, tek s povećanjem broja društava, mogu se okrenuti i biznisu – prodaji pčelinjih proizvoda.

– Svoje prvo vrcanje nisam ni pokušao prodati, sve sam podijelio prijateljima i rodbini. Ove godine me već pitaju kad će med i koja će mu cijena biti. Dakle, mušterija ima i i to me raduje, ne toliko zbog novca već zbog činjenice da se mnogima svidio moj med i njegova kvaliteta. Malo je reći koliko sam ponosan! – sav oduševljen nam priča ovaj tinejdžer.

Humano zanimanje

Svoje je pčele smjestio kod vikendice u Domanovićima, na oko 100 metara nadmorske visine. Zbog malog broja košnica, pčelinjak je stacionarni.

– Nema potrebe za ispašom još uvijek, jer ne posjedujem veliki broj društava. Kraj je bogat bagremom i vrijeskom. Inače, u zimskom periodu pčele obilazim u prosjeku svakog vikenda, a s proljeća pa do jeseni, skoro svaki dan. Treba mi od stana 20 minuta vožnje.

– U slučaju da sam spriječen školskim ili nekim drugim obavezama, moju ulogu preuzme otac ili amidža. Oni mi dosta pomažu, samo im ja kažem šta treba da urade jer nemaju nekog iskustva. Srećom, nisu to ni neki zahtjevni zadaci, uglavnom, da se stavi pogača ili ubaci šećerni sirup ali, svi se svojski trude da mi pomognu – kaže Dino, naglašavajući na kraju našeg razgovora kako bi se svi ljudi, posebno omladina, trebali ugledati na pčele, njihovu marljivost i organizaciju.

– Budite poput pčela, a ne trutova. Evo, ko god kaže da nema posla, ja mu kažem da je zanimanje pčelara humano, nema radnog vremena ni šefa koji vam visi iznad glave.  Od pčelarstva se može živjeti, znam mnoge primjere gdje je ljudima ovaj posao jedini izvor prihoda. Naravno da nije uvijek lako i da nije sve tako bajno. Treba vremena, ulaganja, požrtvovanosti i znanja. Takođe, na pčele bi se trebali ugledati svi oni koji imaju potrebu za kojekakvim razdvajanjima, nacionalizmom i fašismom.

– Samo udružene i vrijedne pčele postižu uspjeh, a tako je i kod ljudi. Ja živim u istočnom dijelu Mostara i veoma često odem na drugu stranu ali znate kako je, u svakom gradu ima nacionalista pa ni Mostar nije pošteđen. Imam dosta prijatelja u zapadnom Mostaru i samo mogu reći da je žalosno da neko mojih godina ima u sebi klicu zla. Nema u tome dobra ni za koga. Budimo ljudi, budimo pčelari. I svima će nam biti dobro – Dinina je poruka.

SAVJET POČETNICIMA

Ozbiljnim pčelarom smatram prije svega osobu kojoj nije na vrhu prioriteta novac od izvrcanog meda. Pčelar je onaj koji voli svoje pčele i odlazi u pčelinjak jer se tamo dobro osjeća. Dalje, ozbiljan pčelar treba imati 20 i više košnica, voditi pčele na ispašu, proizvoditi matičnu mliječ, matice, rojeve…sve ostalo je u rangu hobija, ali, i hobijem se može baviti stručno, revnosno, s ljubavlju.

Što se tiče nekog mog savjeta početnicima, prvenstveno bih ustrajao u naglasku na alergije – dakle, tko ima strah od pčela i tko je alergičan na bilo šta što ima veze s pčelarstvom te bi mogao ugroziti svoje zdravlje – neka se ne bavi ovim. A onima koji već zagaze mednim vodama pa im se desi da izgube koje društvo – neka ne odustaju! To je ključno na početku jer, treba znati da se greške dešavaju ali ne smiju nas stopirati. Ja nisam imao nikakvih problema čak ni sa bolestima pčela…

Dinine pčelarske zgode i nezgode: Nisu bajni ubodi pčele

Na moj prvi zakazani susret s mentorom, otišao sam pun elana i želje da usvojim osnove pčelarstva. Sjećam se, dok sam oblačio bluzu, ubola me pčela iznad usne. Jako je bolilo, a sutradan sam i otekao. Dugo sam pamtio taj momenat.

Drugi put, za vrijeme vrcanja, imao sam 18 uboda. To još uvijek pamtim i često prepričavam. No, kad se nešto voli, ništa vas ne može spriječiti ni nagovoriti da odustanete od toga. (E. K./Arhiva BH pčelara)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY