Pčelarski život Dragice i Slobodana Lukića iz Bijeljine: Moja Dragica preko 40...

Pčelarski život Dragice i Slobodana Lukića iz Bijeljine: Moja Dragica preko 40 godina vrca med, a ja sam joj – podrška i logistika

SHARE

Njihov život je kao pčelinji, sladak i radan. Kako kažu, samo pčele nam mogu ponuditi recept za dug, skladan i lijep život. Iako su djeca i unučadi na prvom mjestu, pčelarenje u krugu šezdesetak košnica je svakodevni ritual bez kojeg ne mogu. Ovo je priča o ljubavi, sreći i životu sa pčelama smještenoj u možda najljepšem selu u našoj zemlji

Velino selo u okolini BIjeljine

U Bosni i Hercegovini postoji legenda o bijeljinskom Velinom selu koja ga opisuje kao selo na kraju dunjaluka. Da li je takvo razmišljanje krivac ili ne za masovni odlazak mladih Velićana u svijet, ne znamo. Ovo semberijsko selo smješteno je na samom ušću Drine u Savu. Po nekim predanjima selo je od neprijatelja ili zmaja, spasio junak Velimir i od tada se selo zove Velino. Oni koji su ikada imali priliku posjetiti ili sasvim slučajno svratiti u ovo selo, mogli su svjedičiti o prelijepoj i besprijekorno čistoj vodi koja izvire svuda oko sela.

Sreća je u prirodi

U svoj toj ljepoti uživaju i likovi iz ove naše priče. Danica i Slobodan Lukić. Već su duboko zagazili u petu deceniju bračnog života. Isto toliko godina su sa pčelama.

“Ni sanjala nisam da ću život provesti uz pčele. Udala sam se kada sam imala samo 15 godina. Još uvijek sam išla u školu. Sjećam se kad me Slobodan doveo u svoju kuću i rekao mi da u bašti ima dvije košnice pčela. Uzeli smo se 1. januara 1971. godine. Sjećam se snijega i dvije košnice iza kuće. Prvih godina pčelarenje nam je bio hobi, tako da pčelama nismo posvećivali puno vremena ni trugda. Kako se moja porodica nije bavila pčelarstvom, ja baš o pčelama nisam puno znala. Dok je moj Slobodan većinu dana provodio na poslu, ja sam sve više vremena provodila sa pčelama – sjeća se Danica.

I tako je Dragica sve više vremena provodila uz pčele iz čega se nesvjesno rađala neizmjerna ljubav, koja će se na kraju pretvoriti u neraskidivu vezu čovjeka i prirode.
Danas, Danica poslije domaćinskih obaveza, najradije vrijeme provodi promatrajući rad vrijednih pčela.

„Iako pamtim mnogo bolje dane pčelarstva, ni sekunde ne žalim što je život mog supruga i mene toliko vezan za pčele.

Slobodan za suprugu Danicu ima samo riječi hvale. Kaže kako je ona najveća radilica u njihovom pčelinjem društvu.

– Moja Dragica je vrsni pčelar. Ponekad imam osjećaj da o pčelama zna više od mene. Evo, recimo za sve ove godine bavvljenja pčelarstvom, ja nikada nisam vrcao, i da vam iskreno kažem, nisam baš vićan tome. Dragica je taj dio posla preuzela na sebe i ona to izvrsno radi. Ja sam više kao tehnička podrška njoj, u smislu nabavljanja materijala za pčelarstvo, uzimljavanje, borbu protiv bolesti. Za odličan med kojeg, nažalost, danas nema ni upola koliko je bilo prije rata, zaslužna je Danica.

Čudna su vremena došla

„ Kada me neko pita za poređenje ovih novih vremena i onog prije rata, ja se odmah sjetim ´87. godine, koja je po meni najbolja pčelarska godina. Sjećam se da sam te godine u tri vrcanja iz samo jedne košnice izvadio 107 kila meda. Eh, da je barem danas upola toliko, ova država bi mogla živjeti od pčelarstva. Kada sam godinu kasnije otišao na to isto mjesto, paše uopće nije bilo. I klima se promijenila. Ispaše na suncokretu, lipi i bagremu skoro da više i nema. Ali eto, moja Dragica i ja još uvijek volimo pčele kao i prvog dana. Valjda će doći nekad bolja vremena za pčele, jer su se izgleda i priroda i zakoni urotili protiv njih. (bhpcelar/J.H.)

Slobodan i Dragica Lukić

 

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY