Stari su kazivali: NAJBOLJI MED JE NA ILINDAN I ALEĐUN

Stari su kazivali: NAJBOLJI MED JE NA ILINDAN I ALEĐUN

SHARE

U časopisu “Nada” 15. 2. 1896. godine Luka Grgić Bjelokosić je objavio zanimljiv članak, kojeg u cjelostio i u originalu prenosimo. Časopis “Nada” pokrenut je zauzimanjem Koste Hörmanna kod Zemaljske vlade. U njenom proglasu stajalo je da je časopis namijenjen “pouci, zabavi i umjetnosti”. Njen glavni urednik bio je Kosta Hörmann, a podlistak za književnost uredivao je Silvije Strahimir Kranjčević, već afirmirani pjesnik. Objavljujemo veoma zanimljive narodne receoptre iz tog perioda sa medom i biljem

Najpoznatiji i najpriznatiji nacionalni hrvatski list u doba Austro-Ugarske Monarhije u Bosni i Hercegovini bio je časopis Nada, koji je izlazio u Mostaru od 1895. do 1903. godine. Nada je proklamovala, a toga se praktično i dosljedno pridržavala, da će biti široko otvoreno glasilo prema pripadnicima svih južnoslavenskih naroda.

Ovaj časopis pokrenut je zauzimanjem Koste Hörmanna kod Zemaljske vlade. U njenom proglasu stajalo je da je časopis namijenjen “pouci, zabavi i umjetnosti”. Njen glavni urednik bio je Kosta Hörmann, a podlistak za književnost uredivao je Silvije Strahimir Kranjčević, već afirmirani pjesnik.

Naš narod veli: kada je Bog prve ljude iz raja istjerao, darivao ih je raznim bolestima, od kojih i mi danas patimo. Ali Bog u svojoj velikoj milosti stvorio je za svaku bolest po jednu travčicu, kako bi se čovjek u nevolji pomoći i izliječiti mogao. Koliko je narodno vjerovanje u ljekovitost biljaka utvrgjeno, to će nam i ova narodna pričica potvrditi. Staroga vakta izašao nekakav lacmanin u Hercegovinu. (Prije su zvali svakoga koji nosi tijesno odijelo lacmaninom, kao što sad zovu Švabom.)

Tu on uz’o za pratioca nekoga Pivljanina, pa ode s njime u planinu Durmitor. (Durmitor je najveća planina u Hercegovini.) Kada dogjoše u najgušću goru, izvadi on nekakav stapio pa zviznu na nj, a oko njega se okupi hićimilet (čudo božije) zmija. On izmegju svijeh izabra jednu i uhvati, a ostalima zviznu, pa se razigjoše. Uhvaćenu zmiju, zakla, pa je natače na ražanj i ispeče kao ribu. Bože mio, kad je stade peći, razmirisa se sva planina, a pošto je ispeče, sjede, pa je pojede. Onaj ražanj dade pratiocu da zakopa u zemlju, ali on zakopavajući liznu malo po ražnju.

Kada se uputiše kroz planinu, na veliko čudo, pratioc mogaše sve trave razumjeti šta govore. Jedna vikaše: Ja se zovem tako i tako, i lijek sam od te i te bolesti, druga opet od te i t. d. Na posljetku zavika jedna trava: Ja se zovem sodula, i lijek sam od kila. Pratioc se na to nasmija, a lacmanin se okrenu, pa ga upita:

– Što se smijao?

– Ništa, onako!

– Da nijesi jeo od zmije?

– Nijesam!

Zini, da vidim.

Pratioc zinu, a on mu pljunu u usta, te trave prestaše govoriti! Kad narod daje toliku moć travama, nije nikakvo čudo što se proizvod pčelin, – koja hodaiući od cvijeta do cvijeta, dogje gotovo na svaku biljku, – upotrebljuje u mnogo prilika kao lijek.

Od pčelinih se proizvoda upotrebljuje kao lijek med, vosak, isvoština, pa i same pčele. Med je za lijekove najbolji koji se izvadi na Ilindan prije sunca, pa se ocijedi, a da na vatru ne dogje.

NARODNI RECEPTI

Evo nekoliko bolesti i narodnih lijekova, u koje se proizvod od pčela upotrebljuje:

Kad koga bijesan pas ujede, uzme crvenoga luka, trave rute, meda i octa. Ovo se sve kuva, dok se dobro zgusne, pa se ostavi da se ohladi, i privije na ranu. Osim toga jede se meda što više, da ne bi bolest na srce otišla. Jedni još miješaju u med sjeme od rotkve, pa onda jedu.

Kad je biona na oku ili kako narod zove poganica, tad vare meda i pelina, pa na oko priviju.

Grlo kad boli skuvaju meda i octa, pa onijem grlo grlicaju. Jedni opet skuvaju tri litre ječma u oku i po vode. Voda vrije, dok se napolak savre. Onda onaj mlak ječam priviju oko grla, a u onu vodu uspu tri drama meda, dram i po šapa i toliko nišadora, pa tijem grlo grlicaju i isplakivaju.

Za spršotinu uzmu ‘meda, ulja, bjelance iz jaja, pa to smiješaju i onuda, kud su se opržili, mažu. Za spržotinu prave još i ovaj mehlem. Ubere se podosta zovikovih mladica, pa se ona gornja kora ostruže i baci, a one zelene dosta nastružu i od nje prave mehlem. U ovu se zelenu koru primiješa ulja i voska, pa se to dobro ukuva na tihoj vatri i mažu spržotine.

Jelo kome ne prija izmiješa meda i masla podjednako, pa prije spavanja izjede kašiku dvije.

Med kao lijek za kašalj upotrebljuju ovako: Ispeku crvenoga luka u žeravi, pa sa onijem pečenim lukom umaču u med i jedu.

Kašalj rikavac liječe mlijekom od rigje koze ili mlijekom od magarice, u koje primiješaju meda. Ovu smjesu po tom piju.
Krastava usta liječe se, ako se istuče lozova lišća, pa se izažme onaj sok i pomiješa sa medom i tom smjesom kraste namazu.

Za oganj (vrućicu) mažu modru artiju medom, pa tu artiju priviju na tabane.

Trbuh ili prepona kad nateče, uzme se list duhana, pa se ona strana, što je bila okrenuta zemlji, namaze medom i privije na otok.

Kad je vjetar u trbuhu, liječe ovako: Uzmu jednu malu rukovet cvijeta od komorača, po čaše masla i po čaše meda. Ovo sve smiješaju, pa jedu na štesrca.

Poganac (napetak) treba namazati medom, pa po medu posuti pogančevom travom. Osim ovoga jedu med i tirjać pomiješan, da muka ne ode na srce. Jedni opet uzmu soli, katrana, loja, meda, voska, svakog pojednako, pa istope i izliju na lanenu krpu i priviju na poganac. Žumance od jaja izmiješaju s medom, pa izliju na list bokvioe i privijaju na crni prišt.

Sise žena kad nameči, pa oteku: Uzme se meda, voska, nečisti od golubova, kozjih brabonjaka i ječmena brašna. Ovo se sve zamijesi sa octom i onako hladno privije na otok.

Od sušice pomiješaju meda i masla, pa to jede bolesnik za četrdeset jutara na tašte.

Kad usta neugodno zaudaraju, izliječe se, ako se istuče lanena sjemena, pa se smiješa sa medom i ovijem mažu.

Dijete kad umre u utrobi: Pasjega mlijeka izmiješaju sa medom, pa daju ženi porodilji, da bi se sa bremenom prije rastala.

Zubi da lakše djetetu izniknu: Uzme se mozga od zeca, meda i masla. Ovo se sve smiješa, pa se mažu desni.

Zmija kad ujede, smiješaju meda i tirjaća pa jedu što se more više, da ne bi ijed otišao na srce!

Civuljice na obrazu, ili inače po tijelu, liječe ovako: Sažeže se drveta od jablana, pa se ono ugljenje stuče i smiješa sa medom. Ovom se smjesom mažu civuljice.

Od groznice poprigaju bijeloga luka na maslu, pa zaliju medom i jedu. Med i hren zamiješaju pa jedu svako jutro po kašiku od velike sipnje.

Bljuvanje da dogje: Ispeku jaje na vosku, osole šapom, pa onda pojedu. Jedni opet izmiješaju sitno stučena sjemena od rotkve sa medom, pa to jedu. Za ovijem piju mlaku vodu.

Od gujavica štuku sitno trave rusanije (simentine), pa je izmiješaju sa medom i daju djeci.

Od dalaka (kad nateže slezena): Umijesi se pogača od ječmena jarišna brašna, pa se napola ispeče. Onako mlaku razrezu pa pomažu medom, i pospu sitno stučenim tamjanom i privijaju na dalak.

Od zaduhe: Treba ubiti vjevericu, izvaditi joj drob, a nju onako na dobro vruće ognjište zapretati u upret. Kada se sva učini u ugljen, onda se to ugljenje skupi, pa istuče i s medom pomiješa. Ovo se jede za četrdeset dana na štesrce.

Mujasil iznutra: Žile od koprive dobro stući, pa primiješati meda i masla i to uzimati za četiri jutra.

Oko koga boli, neka svari pelina sa medom, pa u večer, kad pogje spavati da privije na oko.

Otok da splasne: Uzme se svinjskog sala, kozjeg loja, voska i pšenična brašna. Ovo se zajedno skuva i na otok privije.

Od tišnje: Čašu ulja, čašu vina, a meda koliko orah zajedno skuvati i piti. Ili: namaze se zečija koža po dlaci medom a pospe sitnijem crnijem biberom pa privije na provor.

Za uhobolju natope krpu voskom, pa od nje načine kao fišek. Tanji kraj toga fišeka zadije se u uho, pa se deblji zapali. Ovo gori, dok se vrućina more trpjeti, i vele da vas gnoj i bolest istegne. Ovako priregjenu krpu zovu „voštanica”.

Od uboja: Voska koliko orah, toliko jelove smole, nekolika zrna bijelog tamjana, bjelance iz dva jaja i jedan fildžan lozove rakije. Ovo se sve prokuva na tihoj vatri, pa izlije na modru artiju i privije na uboj.

Udarac u glavu: Meda i tirjaća smiješaju zajedno pa mažu po čelu i slijepim očima. Od kostobolje: Vele da je od toga najpreči lijek dobro se ispariti u izvoštini.’)

Kako je Hadžo Zekov izliječio poganicu?

Rahmetli Hadžo Zekov Nikšić držao je dućan kod kule Čengića u Lipniku. On mi je pričao, kako se je na čudnovat način izliječio od kostobolje.“U desnoj nozi i u desnoj ruci imadijah poganicu, te udri po bajalicama, po travarima, i šta mi god ko kaži, udaraj i privijaj, ali sve uzalud. Jednoga dana pogjoh u uljanik, da izvadim meda, ali se pčele nešto bijahu uskosile. Kako ja bijah zagrnuo rukav od desne ruke, to one popadoše po ruci te me grdno izubadaše. Pošto spade otok od uboda, progje i poganica u ruci.

Iza toga ja se dosjetim, te jednoga dana lijepo zagrnem gaće na desnoj nozi, a nogu dobro namažem medom i legnem u uljanik. Pčele napadoše na nogu te me pošteno izubadaše, ama se Boga mi ja poganice oprostih. Eto to je živa istina i otada ode poganica bez traga.
Ovako završi svoju pričicu, stari Adžo Zekov.

Mehlemi

Blagi mehlem za razne rane: Jedno žumance iz jaja, kašika ulja, kašika meda i kašika lozove rakije: Ovo se sve dobro izmiješa i rane mažu.

Mehlem sa puštane rane: Smrčeve smole, voska i ulja, svakoga pojednako. Ovo sve treba u čistu zemljanu sudu raskuvati, i pošto se ohladi, rane mazati.

Drugi mehlem: Voska, lozove rakije i ulja, svakoga pojednako. Za tijem zelene kore od zovike. Ovo sve treba na tihoj vatri skuvati pa ostaviti da se ishladi i hladnijem rane mazati.

Treći mehlem: Čašu ulja, čašu bijelog vina i koliko dobar orah voska zajedno skuhati i rane mazati. Još se gradi od voska, tamjana i rusatog octa. (BH PČELAR/ARHIVA)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY