Kako se afrički migrant Abdul Adan snalazi na pčelinjacima na sjeveru Italije:...

Kako se afrički migrant Abdul Adan snalazi na pčelinjacima na sjeveru Italije: UZ PČELE LAKŠE PODNOSIM BOL ZA NAPUŠTENIM DOMOM

SHARE

 Kada mi je Mara prvi put predložila da se počnem baviti pčelarstvom nisam mogao spavati od straha. Rekao sam joj da nikada nisam radio sa pčelama ili košnicama, strašno sam se bojao uboda, a ljudi su mi se zbog toga smijali. Ipak, znatiželja je prevladala i odlučio sam da barem probam naučiti, i možda se jednog dana sa tim znanjem vratim u rodni Senegal

Kao dijete u rodnom Senegalu, Abdul Adan svoj prvi susret sa pčelama nije zapamtio po dobrom. Ugledavši zlatno saće u krošnji drveta koje je raslo u blizini njegove porodične kuće, Abdul nije mogao da odoli pa je uzeo komad saća sa kojeg se cijedio med i slavio ga u usta. Par trenutaka kasnije, osjetio je kako se nešto unutra miče, a zatim i oštru bol uboda od kojeg mu je narednih dana cijelo lice bilo otečeno.

Više od dvadeset godina kasnije, Abdula će ratni sukobi u otjerati od kuće, a kao migrant će 2015. godine stići na italijanske obale, zajedno sa hiljadama drugih izbjeglica u potrazi za boljim životom. U okviru dobrotvorne organizacije “Bee My Job”, koja migrantima pomaže da se lakše uklope u novu sredinu i pronađu posao, Abdul stiže na pčelinjake u Aleksandriji gdje se ponovo susreo sa pčelama. Dvije godine kasnije, strah od pčela je ptpuno nestao, a novinarka  Riči Širok koja je došla u obilazak pčelinjaka u Alesandriji, zatekla je Abdula kako golim rukama obavlja inspekciju društva.

Od učenika do mentora: Abdul objašnjava drugim migrantima kako se vrši pregled pčelinjeg društva

Radio kao rob za krišku hljeba

– Provjeravam da li se u košnici nalazi matica. Ako je tu onda bi se u košnici trebala nalaziti jaja, ali ih trenutno ne vidim – objašnjava Abdul novinarki.

Predsjednica ovog humanitarnog pčelarskog udruženja, Mara Alacqua kaže da su od svog osnivanja 2014. godine, njihovi pčelari uspješno istrenirali stotinu i sedam migranata koji su mahom došli iz Podsaharske Afrike.

– Naši kreveti su uvijek puni. Čim jedna osoba napusti projekat, u roku od dva dana na njegovo mjesto dolazi neko novi – kazuje ona.

U okviru programa migranti moraju naučiti i lokalni jezik tako da Abdul danas tečno govori italijanski, i postao je, uprkos početnoj tremi, jedan od najuspješnijih polaznika pčelarskog programa.

– Kada mi je Mara prvi put predložila da se počnem baviti pčelarstvom nisam mogao spavati od straha. Rekao sam joj da nikada nisam radio sa pčelama ili košnicama, strašno sam se bojao uboda, a ljudi su mi se zbog toga smijali. Ipak, znatiželja je prevladala i odlučio sam da barem probam naučiti, i možda se jednog dana sa tim znanjem vratim u rodni Senegal- kaže Abdul.

Prošle godine u Italiju je čamcima stiglo skoro 95 000 migranata i izbjeglica, a taj broj je skoro prepolovljen u zadnjih nekoliko mjeseci i to uglavnom zbog agresivne libijske obalne straže koja je veliki broj čamaca vratila nazad. Dok je bio u Libiji, Adan priča kako je bio držan kao taoc i mučen, a zatim natjeran na prisilni rad prije nego što je uspio pobjeći i obezbijediti sebi mjesto u čamcu koji je vodio u Italiju.

– Sad tek stvatam da rad sa pčelama nije toliko težak. Znate li šta je teško? Raditi kao rob kod Libijaca koji su nas plaćali jednom kriškom hljeba dnevno. A radili smo mnogo i skoro bez prestanka – kaže Abdul.

Abdul čeka voz koji će ga odvesti na pčelinjake u Alesandriji

 Nedostaje mi dom

Frančesko Panela, predsjednik organizacije “Bee Life EU”, pčelar koji se ovim poslom bavi preko četrdeset godina tvrdi da su migranti dobrodošli u Italiju.

– Italija se suočava sa brojnim socio-ekonomskim izazovima. S jedne strane imamo veliki problem sa nezaposlenošću, a istovremeno veoma teško pronalazimo radnike koji bi se bavili poljoprivrednim poslovima. Dakle, italijanska poljoprivreda se temelji na radu stranaca, odnosno migranata – objašnjava Panela.

Ismael Soumarhoho je još jedan migrant koji je na pčelinjake u Alesandriji je došao iz Gvineje 2015. godine, i od tada se ne odvaja od svog novog hobija.

– Volim malo teže poslove, a posebno kada dođe vrijeme vrcanja meda kojeg pakujemo i unosimo u kuću. Kada sam prije tri godine došao ovdje bilo je puno više meda i svi smo bili jako zadovoljni- kaže Ismael.

Panela kazuje da su klimatske promjene i pesticidi jedna od najvećih prijetnji ovom programu, a italijanska proizvodnja meda je od prošle godine drastično opala. Većina migranata se nada da će nastaviti sa radom, iako im teško pada odvojenost od kuće.

A nezvjesnost i velika udaljensot od doma teško pada Abdulu koji svakog dana iz migranstog centra putuje vozom na pčelinjake Alesandrije gdje ga čekaju njegove ljubimice.

– Jako sam usamljen. Ponekad kada pomislim na svoj dom i porodicu poželim da spakujem ovo malo stvari što imam i krenem kući bez obzira na okolnosti. Ali prvo moram sakupiti nešto novca. Volim raditi sa pčelama, i više ih se ne bojim. One mi pomažu da skrenem misli sa svoje situacije i straha od budućnosti. Možda ću se jednog dana vratiti u svoju zemlju, ili ću dovesti porodicu ovdje. Niko ne zna šta budućnost sprema – završava Abdul.

 

 

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY