PČELE I ČOVJEK: Utjecaj pčela na ljudsku evoluciju

PČELE I ČOVJEK: Utjecaj pčela na ljudsku evoluciju

SHARE

Profesor antropologije sa Univerziteta Nevada u Las Vegasu Alyssa Crittenden predstavila je nedavno svoju novu studiju na temu interakcija između ljudske evolucije i hrane

Njena studija sugeriše da je med igrao mnogo veću ulogu u usponu ljudi sa velikim mozgom, nego što je to iko prethodno mislio. A jedan od načina da steknemo uvid u ljudsku prošlost jest da se upoznamo sa ljudima koji još uvijek imaju primitivan način života. Nema još mnogo tih grupa. Jedna od njih je malo Hazda pleme u Tanzaniji. Posljednjih godina Crittendenova proučava ovo pleme. Ponekad živi s njima, a postala je i dobar prijatelj sa mnogim od njih. Tokom svog boravka s Hazdama primijetila je koliko im je bitan med

Ponekad, život te jednostavno dovede pred nešto, a šta ćeš ti uraditi s tim može biti beznačajno ili izrazito značajno. Kada je Alyssa Crittenden bila na dodiplomskim studijima, pohađala je časove Uvoda u evoluciju na Univerzitetu Kalifornija, Santa Kruz i ta predavanja su je oduševila. „Promijenila su mi život“, rekla je Crittenden, koja je sada profesorica antropologije na Univerzitetu Nevada u Las Vegasu. Njena najnovija studija poljuljala je način na koji antropolozi razmišljaju o evoluciji ljudske ishrane.

Nakon što joj je to prvo predavanje otvorilo nove vidike, Crittenden je postupila na slijedeći način: odustala je od karijere ljekara, promijenila odsjek i doktorirala na antropologiji. Odlučila je studirati Hazda plemena u istočnoj Africi i uočila je pomalo čudan način života na tom području. Hazde su jednostavno obožavale med. Naravno da ćete sad reći da svi vole med, jednostavno je preukusan. Međutim, da li biste i vi rizikovali svoj život da dođete do tog meda. Ovo pleme upravo je to činilo.

Ova saznanja su nagnala Crittendovu na razmišljanje i počela je sa svojim istraživanjima. Ono što je zaključila možda će promijeniti način kako svijet posmatra praljude.

  • Moguće je da su praljudi umjesto da love plijen po afričkim savanama, udružili snage sa malenim pticama u potrazi za pčelinjim voskom. Također, moguće je da su med koristili kao dodatak mesnoj prehrani – smatra Crittenden.

Ekspert za hranu

Crittendenova je još kao djevojčica svakog mjeseca čekala svog djeda da joj donese novo izdanje National Geografica, pa tako i ne čudi što je postala antropolog. Kako je odrastala usmjeravala je svoje interese i fokusirala se na zdravlje i bolesti i kako su ona povezana sa razmnožavanjem (reprodukcijom) i prehranom. Tako da je logično što se prije antropologije bavila medicinom.

Onda je jedno predavanje iz antropologije promijenilo sve. Saznala je za studij biološke antropologije. Saznala je kako je evolucija potpomogla oblikovanju ljudskog tijela kako bi bilo efikasnije u periodu kada su se ljudi hranili samo određenom vrstom namirnica. Postala je ekspert za hranu i evoluciju ljudske prehrane.

Ljudi su prvo evoluirali u grupe onoga što antropolozi nazivaju lovcima – skupljačima, što je jako indikativan termin. Male grupe su preživjele zahvaljujući lovu i supljanju divljih biljaka. Ljudi su ovako sve do izuma poljoprivrede.

Jedan od načina da steknemo uvid u ljudsku prošlost jest da se upoznamo sa ljudima koji još uvijek imaju primitivan način života. Nema još mnogo tih grupa. Jedna od njih je malo Hazda pleme u Tanzaniji. Posljednjih osam godina Crittendenova proučava ovo pleme. Ponekad živi s njima, a postala je i dobar prijatelj sa mnogim od njih. Tokom svog boravka s Hazdama primijetila je koliko im je bitan med. Kada ih je pitala koja im je omiljena hrana, praktično svaki član je odgovorio med. Međutim, nije baš da oni mogu otići do lokalnog supermarketa i kupiti med. Oni teško rade da bi došli do njega i često ga čuvaju rojevi pčela ubica.

Ptice vodiči

Stoga, oni dobivaju pomoć od jedne ptice koju zovu vodič za med. Uglavnom su muškarci ti koji idu po med. Oni odlaze u potragu za medom u pratnji ptice vodiča koja će ga pronaći. Ptica će specifičnim glasanjem obavijestiti lovca o lokaciji meda. Lovac odgovara i oni na taj način nastavljaju komunikaciju. Naposlijetku, ptica će odvesti lovca do košnice, koja je obično zakopana duboko unutar visoke grane na drvetu.

Lovac vrlo teško dolazi do košnice i dimom istjeruje pčele, što ih smiruje. Alatima prelama granu, izvlači med, donosi ga svom narodu i svi uživaju. Ptica je ta koja počisti ostatke: pčelinje leševe, a poseban specijalitet je pčelinji vosak.

Postavlja se pitanje zašto uložiti toliki trud da se zadovolji potreba za slatkim. Ovo je pitanje koje je pokretalo Crittendenovu. Istraživala je literaturu i pronašla navode o pećinskim crtežima meda, stare desetine hiljada godina. Očigledno, med ima veliku ulogu kod ljudi već dugo godina.  Također, mnogi drugi primati, poput čimpanzi, babuna i dr. jedu med.

Crittendenova je također, znala da je ljudski mozak postao mnogo veći prije 2 miliona godina, baš u periodu kada su ljudi počeli koristiti komplikovane alate.  Veliki mozgovi su odlični i oni nas čine ljudima. Međutim, oni su i jako skupi, jer zahtijevaju mnogo energije kako bi funkcionisali. „Šta se to dogodilo prije 2 miliona godina da je odjednom došlo do ovog podudaranja?“, pita se Crittendenova.  Moralo je doći do prilično značajne promjene u ishrani.

Teorija je generalno oduvijek glasila ovako: novi alati koji su se razvili zahvaljujući ovim velikim mozgovima, koristili su se za lov životinja od čijeg mesa se dobija dosta energije, proteina i masti, a sve je to dobro za mozak. „Većina debata fokusira se na raspravu meso ili biljke“, kaže Crittendenova. Postoje opsežni fosilni dokazi koji ovo podupiru.

Kako smo došli tu gdje jesmo?

Međutim, da li je sve tako jednostavno? Možda je Crittendenova mislila da postoji još nešto. Možda je i med imao značajnu ulogu, ali on ne ostavlja fosilizirane dokaze. Ipak, med je zgusnuta energija, a divljina je prepuna pčelinjih larvi, koje su prepune masti i proteina. U skladu s ovim Crittendenova je sve ovo napisala i objavila u akademskom žurnalu.

Magazin Smithsonian objavio je ovaj rad na svom websiteu, gdje je privukao veliku pažnju. Nije baš uobičajno da samo jedna ideja poljulja sve ono što smo mislili da znamo u polju koje je starije od jednog stoljeća.

  • Ljudi su bili tako zaokupljeni onom prepirkom meso ili biljke da je ideja da bi to ipak mogao biti med potpuno protuintuitivna – rekla je Crittendenova. Sve ovo nije samo akademski ograničeno, već može imati implikacije u stvarnom svijetu. Crittendenova smatra da ne bi trebali jesti baš svu industrijski obrađenu hranu koju jedemo. Jednostavno je ne možemo podnijeti i biti zdravi. Posmatrajući kako smo došli tu gdje jesmo, kaže Crittendenova, može nam pomoći da shvatimo gdje bi trebali biti sad, gdje idemo i kako da tamo dođemo.

(E. K/Arhiv BH pčelara)

 

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY