Iskustvo pčelara Željka Pavlovića iz kojeg se vidi da priroda ipak zna...

Iskustvo pčelara Željka Pavlovića iz kojeg se vidi da priroda ipak zna najbolje…SLUČAJ JEDNOG ROJA…

SHARE

Kako god, lekcija dobijena davnih osamdesetih u osnovnoj školi od drage nastavnice biologije mi je jedino objašnjenje…da prirodu možemo upoznati samo onoliko koliko nam ona to dozvoli, eventualno je i malo usmjeriti da radi u našu korist, a promijeniti nikako.

Smješten u košnici…

 Piše: Željko Pavlović, pčelar iz Beograda

Ovaj tekst je jedno moje iskustvo iz kojeg se vidi da nekad nije sve u rukama pčelara, kao ni da, ponekad ono što znamo i u čemu imamo iskustva, bude nedovoljno.

Naime, uobičajeno formirah i te kao i svake druge godine do sada, nešto zbirnih rojeva nakon bagremove paše. Za mene inače nekako najljepši dio pčelarenja je gledati kako se ’kapital’ uvećava, osnovne zajednice sačuvane od izrojavanja, a misli okrenute pripremi za selidbu na suncokretovu pašu.

Odmah po formiranju odvezoh ih na pomoćni pčelinjak…sačuvaju se izletnice, a pomoćni pčelinjak je blizu mjesta mog stanovanja pa će mi biti na dohvat ruke zbog prihrane i uopšte praćenja razvoja. Ma koliko se trudio da na ramovima sa leglom koje oduzimam osnovnim zajednicama bude isključivo zatvoreno leglo, desi se da ostane i poneka desetina larvi pred zatvaranjem ili čak i mlađeg stadijuma.

I onda, ništa neobično da novoformirani roj kada ima mogućnost izbora ignoriše dodat matičnjak ili sparenu maticu, i nastoji da od svog ’materijala’ sebi proizvede istu. Iz tog razloga proces dodavanja zrelog matičnjaka ili sparene matice odložim pet, šest dana od dana formiranja da i taj mali procenat otvorenog legla bude poklopljen. Naravno, prethodno uništivši eventualno povučene matičnjake.

Prihranu svakodnevno vršim sa 0.2l šećernog sirupa u odnosu 1:1, s tim što volim da je obavim u ranim jutarnjim satima. Efekat je da po prihranjivanju imam mnogo intezivniji rad na letu, odnosno unos polena i nektara.

Samostalan život novoformiranog roja

Postoje tako neka nepisana pravila na osnovu kojih i bez detaljnog pregleda prilično pouzdano možemo znati šta se sa rojem dešava. Recimo prazna hranilica dan po prihrani mi obično govori da je sve u redu i da je novoformirani roj započeo nov i samostalan život. A dalje, ako mi pri pokušaju odvajanja od plodišta zbjeg pruža blagi otpor, znači da su pčele već krenule da propolisom zatvaraju pukotine, uređuju svoje novo stanište  i to dođe kao još jedan znak u prilog tome.

I naposlijetku, kada otvorim košnicu i pogledam satnu osnovu dodatu prilikom formiranja, ako je lijepo i u velikoj mjeri izgrađena, mogu slobodno da vratim zbjeg i poklopac na svoje mjesto. Dalje ne moram da gledam, tražim leglo, maticu…gotovo sigurno je sve u redu.

Matica se izlegla ali…

Za razliku od ostalih dvadesetak rojeva jedan se izdvajao. Kod njega je bilo sve suprotno ovom što rekoh. Danima je bez uspjeha pokušavao da odnese sirup iz hranilice, a dodata satna osnova je bila baš onakva kako niko od nas ne želi da je vidi. Progrižena na nekoliko mjesta, a od tragova gradnje jedino gomila nalijepljenih zvončića, početaka matičnjaka.

Dodati matičnjak je bio pravilno otvoren, znači matica se izlegla. Dalje, legla niotkuda, matici ni traga. Pozajmih ram sa otvorenim leglom različitih stadijuma iz druge zajednice i stavih ga. Nakon pet dana otvorih ponovo, poklopile su otvoreno leglo bez namjere da vuku matičnjake, drugim riječima ne treba im matica, imaju je. Ali gdje je? Opet pogled na ostale ramove i još jednom konstatacija da matice i legla nema.

Pogledah u bilježnici datume, već je punih mjesec dana prošlo od dodavanja matičnjaka. Još malo i počeće da izumiru pčele koje su se izlegle po formiranju. One izležene koje su prenijete sa ramovima već nestaju. Jasno je uočljiva smanjena brojčanost, i samim tim nemoguće je ne vidjeti maticu pri pregledu.Odlučih da sačekam još neki dan kud sam već toliko čekao, možda se situacija kristališe, a za spajanje sa drugom zajednicom ili stresanje sa ramova nikad nije kasno.

 Na svakom ramu leglo

A onda sam nakon možda tri ili četiri dana ponovo pogledao i vidio doslovce na svakom ramu leglo…ali ono leglo gdje je zaležena svaka deseta ćelija sa po nekoliko jaja na zidu iste i ni jednim jedinim u dnu ćelije.

Šta drugo, vratiti pozajmljeni ram sa radiličkim leglom društvu od kog sam ga uzeo, a košnicu sa rojem u kom su se bez sumnje aktivirale lažne matice odnijeti nekih stotinu metara od pčelinjaka i stresti pčele sa ramova.

Po povratku nazad na pčelinjak, primijetio sam kako se pčele koje sam stresao vraćaju i hvataju za stub ograde iza mjesta gdje im je do maloprije bila košnica. Sutradan ih nije bilo na tom istom stubu, sigurno su našle utočište u drugim košnicama. Sreća da su takve situacije rijetke, ali bude mi krivo. Doživim ih kao neuspjeh i u stanju sam da dugo nakon toga preispitujem sebe šta se desilo i gdje sam pogriješio. Posebno ovdje gdje mi mnogo toga nije bilo jasno, i tek neće biti.

Moglo je od tada proći nešto više od mjesec dana. Stajao sam predveče na pčelinjaku posmatrajući kako pčele polako privode kraju još jedan radni dan. Nisam mogao da ne primijetim, da nekolicina izletnica po povratku nazad odlazi ispod podnjače jedne zajednice. Zajednice pored roja koji sam stresao. Kada sam prišao i pogledao ispod, imao sam šta i da vidim. Osam povučenih satova gusto prekrivenih pčelom visili su zakačeni za mrežu podnjače.

Gdje sam pogriješio?

Morao sam da se odmaknem, sjednem i redom saberem misli. Na tom pčelinjaku su isključivo rojevi. Otpada svaka mogućnost da se taj roj pustio iz neke moje košnice. Dalje, u bližoj okolini nije postojao ni jedan pčelinjak. Još manja vjerovatnoća da je odnekud došao, i našao utočište pod mojom košnicom. I to baš pored susjedne košnice, i u neposrednoj blizini stuba na koji su se vratile nakon stresanja…Sve to skupa znači da u pitanju može biti jedino roj koji sam stresao. Ali, odakle sada tako eksplozivna gradnja saća kad sam dodatu satnu osnovu morao da pretopim? I odakle prije svega radiličko leglo, jasno se vidi na krajnjem satu?

Kako god, ovako ostati ne može.Moram ga premjestiti u košnicu, i moram ga preseliti na ramove. Na brzinu sam skovao plan kako ću. Donio sam jednu kompletnu košnicu, dva rama sa izgrađenim saćem i jednu podnjaču iz magacina. Najprije sam oslobodio podnjaču za koju je roj bio zakačen, i spustio je preko plodišta prazne košnice, a istu zamijenio drugom. Krajnje satove sa lijeve strane u kojima nije bilo legla ni hrane sam pažljivo uklonio skalpelom, dok centralne nisam smio dirati jer su bili prekriveni leglom. Na mjesto isječenih krajnjih satova sam primakaoizgrađene ramove, i pozajmio jedan sa hranom iz druge zajednice.

Hranilicu sam mogao jedino da smjestim na podnjaču, jer je mrežasta podnjača sada imala ulogu zbjega. Postavio dvije letvice da je podignem sa mreže, i zatvorio providnim, originalnim poklopcima da joj pčele mogu prići samo sa donje, prave strane koja za to i služi. Narednih dana sam pratio izlazak legla i kako su se pčele izlegale tako sam uklanjao satove, a dodavao izgrađene ramove. Naravno, dešavalo se da sam sjekao pojedine satove i prije nego se sve pčele izlegu iz bojazni da matica ponovo ne krene sa zalijeganjem i spuštao ih na podnjaču.

Tih dana sam vratio pčelinjak sa suncokreta, odabrao jedno medište sa ramovima punim suncokretovog meda i podvukao ispod plodišta, odnosno stavio na podnjaču, tako da su prenijele med u plodište i formirale lijepe medne kape. Zazimljena je na sedam ramova, i izašla iz zime bez problema. Na proljeće sam ipak odlučio da zamijenim maticu iako vizuelno nije imala neke vidljive anomalije, niti su pčele pokušavale da izvrše njenu tihu smjenu.

 I iskusni pčelari se čude

Jednostavno, smatram da matice koje se kasno spare i kasno počnu sa nošenjem ne mogu biti produktivne, ubijeđen sam da postoji neki problem, a ova je probila sve razumne rokove i ostavila mi gomilu nejasnoća. Druga, novododata matica je, saznaću to kroz deset dana, primljena i počela sa nošenjem već sutradan. Deseti dan od dana dodavanja je već bio poklopljen neznatan dio legla.

Uprkos mnogim razgovorima o tome sa starijim i iskusnim pčelarima, pokazivanju gomile slika koje sam napravio, najvećim dijelom su začuđeno gledali, slušali i slezali ramenima.

Kako god, lekcija dobijena davnih osamdesetih u osnovnoj školi od drage nastavnice biologije mi je jedino objašnjenje…da prirodu možemo upoznati samo onoliko koliko nam ona to dozvoli, eventualno je i malo usmjeriti da radi u našu korist, a promijeniti nikako.

I pčelu kao neraskidivi dio prirode je upravo tako čovjek uspio da dijelom prouči i upozna, da shvati neke principe na kojima ona funkcioniše. Da joj za razliku od njenog prirodnog izmisli sebi prihvatljivo stanište i smjesti je u dvorište. Čak i da napravi pokretno saće što je izuzev praktičnosti zasigurno jedan od najhumanijih izuma. Jer, poznato je da su se nekada zajednice u vrškarama uništavale da bi se oduzeo med, a zatim se prirodno rojenje koristilo da se nadomjesti broj uništenih zajednica.

Dakle, urađeno je bez sumnje mnogo, stečena su mnoga iskustva i saznanja, ali bojim se da je još previše toga za nas misterija, i da će mnoge stvari i pojave iz života pčele nama zauvijek ostati nepoznate.

Prvo što sam ugledao…

 

(BH PČELAR)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY