Željko Pavlović: MNOGO JE RAZLOGA ZBOG KOJIH SVAKI OZBILJAN PČELAR TREBA DA...

Željko Pavlović: MNOGO JE RAZLOGA ZBOG KOJIH SVAKI OZBILJAN PČELAR TREBA DA IMA DVIJE LOKACIJE ZA PČELINJAK!

SHARE

Svojevremeno mi je literatura N. F. Krahotina,A. P. Radžabova i E. K. Eskova, iz koje sam inače uzeo neke podatke i za ovaj tekst, pomogla da bliže shvatim mikroklimu pčelinje zajednice. Sa druge strane, dvije različite lokacije pčelinjaka da i u praksi spoznam i uporedim razlike između dva terena. Jer, iako na svega dvadesetak kilometara međusobne udaljenosti, uslovi se bitno razlikuju.

Piše: Pčelar Željko Pavlović, Beograd (00 381 63 432016)

 

Mikroklima, jedan od bezbroj pojmova sa kojim sam se u praksi sreo već na samom početku svog pčelarenja. Iako je plan bio takav, svoje prve rojeve ipak nisam mogao odmah naseliti na svom porodičnom imanju u selu. Naime, odluka da ih kupim od pčelara čiji je pčelinjak udaljen od pomenutog imanja tek koju stotinu metara rezultirala je tako da sam morao potražiti drugu, barem privremenu lokaciju. Eventualno drugog pčelara od kog ću kupiti rojeve što mi se tek nije dopalo.

Nisam tada poznavao previše ljudi iz svijeta pčelarstva, a čovjek koga znam dugi niz godina i koji je nadasve iskusan i ozbiljan pčelar sa nekoliko stotina zajednica, ulijevao mi je povjerenje. Ne krijem da sam bio razočaran, toliko pažnje sam posvetio uređenju dijela dvorišta gdje ću smjestiti košnice. Mjesto za pčelinjak iz udžbenika, naget i ocjedit teren na oko 200mnv, daleko od saobraćajnica, industrijskih zona, dalekovoda, zaklonjeno od udara vjetrova sa svih strana.

Nadasve, slabo naseljena oblast i sve potencijalne pritužbe komšija su isključene…A onda pomislim, nema mjestu brigama, nakon nekog vremena ću ih vratiti kući, a ta druga lokacija svakako neće biti suvišna.

Drugi pčelinjak, sa tipično ravničarskim predjelom i relativno maloj nadmorskoj visini u dolini tri rijeke

“Mnogo je razloga zbog kojih svaki ozbiljan pčelar treba da ima barem dvije lokacije za pčelinjak“ rekao mi je komšija dok smo premještali rojeve iz njegovih košnica u moje. Dobih tako jednu od prvih lekcija za koju ću vremenom shvatiti da je sasvim na mjestu. Najprije su mi postali uočljivi praktični razlozi, jer, igrom slučaja „prisilnu“ lokaciju sam pronašao na par kilometara od svog stana. Samim tim jednostavnije je bilo doći tu, prihraniti rojeve, povremeno dodati satne osnove na izvlačenje, nego zbog istog posla skoro svakodnevno odlaziti u selo udaljeno 20-tak kilometara.

U kratkom opisu tog mjesta može stajati da se radi o tipičnom ravničarskom predjelu na relativno maloj nadmorskoj visini u dolini tri rijeke. Terenu koji nije ocjedit i gdje za vrijeme iole obilnijih kiša voda zna da se zadrži po nekoliko dana, a opet u odnosu na brdske predjele gdje za najvećih ljetnjih vrućina ogroman procenat vegetacije bude doslovno spaljen, tu uvijek ima nekog unosa. Taj unos je i presudio da ih ostavim tu do kasne jeseni, pa naposlijetku i da prezime kad ih već do tada nisam premjestio u selo. Uglavnom, praksu da novoformirane rojeve donosim na to mjesto sa glavnog pčelinjaka nisam napustio ni dan danas.

Plijesan na ramovima

Lokacija glavnog pčelinjaka na selu

Nikada dva dobra zajedno, rekoše naši stari. Te moje prve godine pčelarenja, sve zajednice su dočekale proljeće ali sa gomilom plijesni na ramovima. Iako su to nakon nekoliko lijepih proljećnih dana sanirale i normalno se  razvijale, intrigirali su me razlozi te pojave.

Znamo da pčelinja zajednica može živjeti u uslovima širokih godišnjih oscilacija spoljnih temperatura. Mogu preživjeti i na -40°C i na +50°C. U svom staništu, one nastoje da same stvore optimalne uslove za život. Svako odstupanje uslova od optimalnih, rezultiraće većom potrošnjom energije i vremena na uspostavljanje mikroklime i ubrzati proces njihovog starenja. Ukoliko im ipak ne pođe za rukom da stvore potrebne uslove, neminovno dolazi do stradanja legla, pogoršanih sposobnosti izleženih pčela, i naposlijetku, do znatnog slabljenja i stradanja društva.

Treba znati da zahlađenje u pčelinjem gnijezdu podstiče skok temperature tijela pčele. Kada se temperatura u gnijezdu smanji već na 30-32°C, temperatura na tijelu pčele se uvećava do 37-38°C. Taj odbrambeni mehanizam manifestovan skokom temperature traje dokle god se vazduh koji pčelu okružuje ne zagrije na potrebni nivo. Ako se radi o nekom značajnom i dugotrajnom zahlađenju, uvećanje temperature tijela jedne pčele je razumije se, nedovoljno. Iz tog razloga pčele se gusto grupišu na perifernim dijelovima međuramnih prostora formirajući tijelima izolacionu oblogu.

Kada bi napravili presjek klubeta, vidjeli bismo da je gustina pčela najmanja pri centru klubeta i iznad njega. Dalje ka njegovim krajevima veća je izloženost hladnoći i samim tim pčele se u daleko većem broju nalaze u tim zonama.

Nasuprot hladnoći, imamo periode sa visokim temperaturama. Efektivno sredstvo za snižavanje je voda koju pčele donose u stanište i raspršuju je u vidu magle, a u zavisnosti od toga koliko su temperature iznad optimalnih, mijenja se i brojnost pčela koje ventiliraju stanište lepezanjem krila. Takođe, snižavanju temperature doprinosi i to što odrasle pčele dijelom napuštaju stanište i raspoređuju se u vidu grozda u blizini leta da ne bi emitovale toplotu svojih tijela unutar košnice.

Već kod naseljavanja košnice rojem, dakle na samom početku razvoja zajednice, temperatura u centralnom dijelu na praznim ramovima nakon jednog minuta se podiže sa 19°C na 26°C, da bi kroz petnaestak minuta dostigla 37°C. Ovu pojavu nauka objašnjava uzbuđenjem i visokom aktivnošću pčela. Dodavanjem oplođene matice potrebno je nekoliko časova da se ostvari i konstantno održava temperatura od 33-35°C, koja je neophodna ne samo za razvoj legla već i za stimulaciju matice da polaže jaja.

Zona legla je mjesto gdje zajednica bez obzira na spoljnu, održava najstabilniju temperaturu i njena gornja granica je 36°C. Izuzima se trutovsko leglo jer pčele manje brinu o njegovoj stabilnosti temperature, i ona je kod njega niža za u prosjeku 1-2°C u odnosu na radiličko leglo.

Gasni sastav vazduha u košnici

Važno je napomenuti da je na fiziološko stanje pčela od suštinskog uticaja gasni sastav vazduha u košnici. U toku godine sadržaj kiseonika i ugljendioksida u košnici značajno varira. Opadanje spoljašnje temperature po pravilu umanjuje aktivnost pčela, samim tim se snižava koncentracija kiseonika i povećava prisustvo ugljendioksida. Recimo da je tokom proljeća i ljeta kada je aktivnost zajednica na maksimumu,udio ugljendioksida zanemarljiv i iznosi svega do 1%, dok je sadržaj kiseonika maksimalan.

Nasuprot tome, najveće promjene gasnog sastava nastaju kada kod pčela prestane aktivnost i obrazuju klube. U centralnoj zoni klubeta koncentracija ugljendioksida tada dostiže 8-10%, a kiseonika opadne na svega 3-4%. Takva gasna sredina siromašna kiseonikom se zadrži u košnici sve do proljeća. Pored navedenih okolnosti, na gasni sastav vazduha u košnici takođe može uticati rojevi nagon zajednice, pa i selidba košnica.

Naime, pčele koje su predodređene da se izroje štede energiju i vode pasivan način života u košnici, pa samim tim skoro i ne uzimaju učešće u regulisanju mikroklime, dok se pri transportu košnica značajno povećava sadržaj ugljendioksida. Po nekim istraživanjima dostiže oko 4%.

Pored gasnog sastava u košnici, imamo i vlažnost vazduha kao jedan značajan faktor. Relativna vlažnost unutar košnice se mijenja u zavisnosti od spoljne temperature, i može značajno varirati. Kao što može opasti na 25%, tako se može i uvećati do 100%.

Aeracija staništa

Uglavnom po pravilu, vlažnost unutar pčelinjeg staništa uvijek je veća nego izvan njega, ali nije ista u različitim zonama i može se od centralnih do krajnjih ramova razlikovati do 1,5 puta. Naravno da i sama aktivnost pčela direktno doprinosi nivou vlage u staništu. Pojava nektara recimo i njegovo prerađivanje u med stimuliše pčele na pojačanu aeraciju staništa i samim tim na snižavanje količine vlage, a broj pčela koje ventiliraju košnicu je proporcijalan količini unesenog nektara. Odnosno, ako je unos nektara veći, biće veća i aktivnost i brojčanost pčela koje rade na ventilaciji, a udaljavanje vazduha iz košnice kreće se oko 1 litar/sec ili čak i premašuje.

Pored unosa nektara, pojava legla u zimskom periodu takođe značajno utiče na nivo vlage u košnici, jer tada pčele troše više hrane i srazmjerno tome povećava se izdvajanje vode, koja se opet zbog niske spoljne temperature i nemogućnosti pčela da obavljaju poslove ventilacije duže zadržava u staništu.

Svojevremeno mi je literatura N. F. Krahotina, A. P. Radžabova i E. K. Eskova, iz koje sam inače uzeo neke podatke za tekst koji ste upravo pročitali, pomogla da bliže shvatim mikroklimu pčelinje zajednice. Sa druge strane, dvije različite lokacije pčelinjaka da i u praksi spoznam i uporedim razlike između dva terena. Jer, iako na svega dvadesetak kilometara međusobne udaljenosti, uslovi se bitno razlikuju. Kako u pogledu vremenskih prilika, temperatura, vlažnosti vazduha, tako i uperiodima cvjetanja, količini nektarenja, i još mnogo čemu drugom.

Ispostaviće se da čak ne mogu koristiti ni ista postolja za košnice. Jer, na lokaciji glavnog pčelinjaka gdje je veća nadmorska visina i ocjedit teren, mogao sam sebi dozvoliti da košnice maltene spustim i na tlo tokom zime, nikada plijesni ni u tragovima ne bih zatekao. Dok, na pomoćnom pčelinjaku iako mi je tu preko zime ostajala tek poneka zajednica, dokle god postolja nisam odradio na dobrih 70-tak centimetara visine, u proljeće sam imao isti scenario kao i prve godine svoga pčelarenja.(Bh pčelar)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY