MR. VIOLETA SANTRAČ: TRGOVINA PČELINJIM LIJEKOVIMA U NAŠOJ ZEMLJI JE ZONA SUMRAKA

MR. VIOLETA SANTRAČ: TRGOVINA PČELINJIM LIJEKOVIMA U NAŠOJ ZEMLJI JE ZONA SUMRAKA

SHARE

API-santrac

NAUKA, 26. OKTOBAR 2011. – Intervju sa magistricom veterinarskih nauka i stručnom saradnicom na Odjeljenu za zarazne bolesti i mikrobiologiju Veterinarskog instituta RS “Dr. Vaso Butozan” u Banja Luci objavljen u 5. broju našeg časopisa (15. 4. – 15. 6. 2009.) i danas je vrlo aktuelan. Prema mišljenju mr. Santrač, pčelarstvo u organizovanju stočarske i veterinarske službe nalazi na kraju kolone interesa agronomskih i veterinarskih zbivanja. Pčelarska udruženja nemaju ulogu kakvu bi trebali imati. Naši pčelari se trebaju ponašati kao dijelovi socijalnog, a nikako političkog organizma.

Mr. Santrač se skoro deset godina intenzivno bavi bolestima pčela. Na APIMODIA-i 2007 u Melburnu predstavila svoj rad iz oblasti istraživanja prisustva virusnih bolesti kod pčela sa teritorije Bosne i Hercegovine. Usavršavala se u najvećem američkom centru za istraživanje tehnologije pčelarstva, gdje je zajedno sa vodećim američkim stručnjacima usvajala nova znanja koja danas primjenjuje. Zahavljujući Mr. Santrač, ime naše zemlje više nije nepoznanica u svjetskom pčelarstvu bar u onom dijelu koji se odnosi na dijagnostiku i kontrolu bolesti.

Mr Santrač, zašto ste se baš odlučili za proučavanje pčela i pčelinjih bolesti?

– Sasvim slučajno. Htjela sam da vidim šta je moguće napraviti u jednoj grani koja se u organizovanju stočarske i veterinarske službe nalazi na kraju kolone interesa agronomskih i veterinarskih zbivanja. Htjela sam da vidim šta može u da uradi jedan čovjek u oblasti koja je bila totalno zapuštena i izvan interesa moćnih ideja i ulaganja kao što je to u slučaju razvijanja peradarstva, svinjogojstva ili govedarstva i živinarstva.

Nakon svih ovih godina, da li ste zadovoljni smjerom u kojem je pčelarstvo krenulo?

– Generalno sam zadovoljna onim što sam uspjela uraditi, odnosno mojim angažmanom ka unapređenju u jednom dijelu pčelarske prakse. No to je tek dio planiranog. U osnovi sam pčelar hobista i čitav ovaj put iziskuje puno ljubavi i odricanja. Učesnik sam posljednje tri APIMONDIA-e i ono što sam primijetila je nedostatak predstavnika naše zemlje, na nekima ih čak nije ni bilo. To je više nego indikativno! Nije ih bilo ni na posljednjoj evropskoj konferenciji.

Da li se pčelari u svijetu susreću sa istim problemima kao naši pčelari?

– Imala sam priliku vidjeti kako u praksi izgleda pčelarstvo u Australiji, Americi, zemljama Evropske Unije i našim susjednim zemljama. U principu, pčelari su prepušteni nekoj ličnoj inicijativi i svaki pčelar je pravio tehniku pčelarenja “po sebi”, znači onu koja mu naviše odgovara. Pčelari naše zemlje susreću se sa mnogo više problema nego pčelari vani. Prvi od problema je nedovoljna organizacija na nivou njihovih udruženja. Pčelarska udruženja nemaju ulogu kakvu bi trebali imati. Sama činjenica da naša zemlja nije u Međunarodnoj pčelarskoj asocijaciji – APIMONDIA sama po sebi govori da nas u svjetskim pčelarskim mapama nema. Pčelari BiH ne samo da se susreću sa patogenim nametnicima, odnosno bolestima, već se susreću sa paradoksalnim činjenicama da su preupšteni sami sebi i da agronomska, ekonomska kao i veterinarska struka nije imala kapacitet da odgovori sistemski na sve ono što bi prosječnog pčelara moglo zadovoljiti, a da pritom ni pčelari nisu bili voljni za bilo kakav oblik trajne saradnje jer im je svaka usluga u startu bila preskupa.

Da li pčelari u narednim godinama mogu očekivati neka poboljšanja?

– Treba pričati afirmativno, no pri tome biti i realan! Pčelari moraju sagledati šta oni trenutno rade i na čemu bi mogli više da porade, kako bolje da se udruže, jednostavno im dati do znanja da Evropa priznaje samo kvalitetnu proizvodnju. Generalno, i supernapredne svjetske pčelarske tehnologije imaju puno problema sa gubitkom ili nestankom pčelinjih zajednica kao što su npr. USA, Španija, Francuska ili Njemačka. Čini mi se da će biti sve teže pčelariti u budućnosti. Oni koji se budu htjeli profesionalni baviti pčelarstvom, morat će se na sasvim drugi način organizuju i da organizuju svoju proizvodnju. Ne mislim da dolaze najsvjetlija vremena pčelarske prakse uopšte, jer je puno problema koji se odnose na biodiverzitet, na kvalitet selekcionisanih matica, na klimu, na ispašu, na bolesti, trovanja, na tehnologiju.

Kako vi gledate na sramotnu činjenicu da pčelari naše zemlje još uvijek ne mogu izvoziti med u Evropsku Uniju?

– Nije problem što ga ne mogu izvoziti u Evropsku uniju, problem je što ga ne mogu organizovano izvoziti ni u susjedne zemlje kao što su Hrvatska ili Srbija. Kao prvo, ne možemo izvoziti zato što ne možemo proizvesti meda ni za svoje potrebe. O propolisu, polenu, matičnoj mliječi, pčelinjem otrovu ovdje se još uvijek i ne razmišlja. A kao drugo, previše meda svakakvog kvaliteta uvozimo u našu zemlju. Naravno oni koji uvoze zaboravljaju na činjenicu da se ne može tom prilikom uvesti i korist koje pčele daju u oprašivanju kultura. Bosna i Hercegovina ima mogućnosti, ima kapacitete, biološki čiste potencijale za proizvodnju meda i pčelarenje. Još uvijek naša zemlja nije zagađena teškim pesticidima što je veliki problem u razvijenim zemljama. Mi imamo problem sa organizovanjem osnovnih zakonskih procedura kojim se reguliše kvalitet i bezbjednost namirnice a to je nešto što Evropska Unija ne dozvoljava.

Da li ste su u svom poslu susretali sa patvorenim medom?

– Naravno! To je takav grijeh da je prosto nevjerovatno da kako je neko mogao smisliti takvu mogućnost. Patvorenog odnosno fasifikovanog meda, znači ne meda, nego šećernog sirupa koji nastoji izigravati med ima jako puno u ovom zemlji. Nažalost, zemlja koliko vidim, nema kapacitet da se kroz bilo kakve važeće propise i mjere izbori sa takvim falsifikatorima. Zato je jako bitno za one koji proizvode pravi med, da se udružuju i certificiraju biloško i geografsko porijeklo meda, da imaju prepoznatljiva obilježavanja, i da se kao takvi nametnu, kako bi crno tržište falsifikovanog meda samo od sebe propalo. Naravno kriteriji za to zahtjevaju mnogo ulaganja u znanje i laboratorije koje bi sve to podržale. Kada bi postojao sistem koji to omogućava mnogo mladih koji su danas obrazovani imalo bi i zaposlenje.

Koja je Vaša poruka čitateljima BH pčelara?

– Naši pčelari se treabju ponašati kao dijelovi socijalnog, a nikako političkog organizma. Kao što je svaka jedinka u pčelinjoj zajednici jako bitna, tako je je i svaki pčelar u zemlji ili regionu u kojem pčelari jako bitna karika za opstanak kompletne pčelarske budućnosti.

 Kakvo je Vaše mišljenje po pitanju tržišta pčelinjih lijekova u našoj zemlji?

– To je zaista zona sumraka! Onaj ko se nije bavio pčelarenjem i ko nije pčelar, taj ne zna kakav trenutno haos postoji u zemlji koja navodno ima regulisano tržište pčelarskim lijekovima. Pošto je iz raznoraznih razloga koje sad ne bih objašnjavala, uvijek je bila najbitnija cijena nekakvog „čudesnog ljekovitog sredstva“ koje je zapravo izmišljeno u nekakvoj kućnoj radionici, prije kvalitete tog proizvoda. To je jako loš odnos prema onome što je krajnji proizvod, jer je zapravo pčelarima prepušteno kao dijelu sistema koji ne mora direktno biti upoznat sa rizicima kojima upravlja, da svojevoljno uzimaju lijekve za koje smatraju da su dobri. Iza toga svega treba stati država i treba imati aktivne kontrolne mehanizme i prva stvar koja se treba uraditi u BIH pčelarstvu jeste da se što prije urede načini na koje se označavaju, registriju, plasiraju i prodaju lijekovi i pomoćna ljekovita sredstva u pčelarstvu.

U skorijoj budućnosti u Republici Srpskoj, u saradnji sa SUPRS-om počinjete sa višegodišnjim projektom suzbijanja američke gnjiloće kod pčelinjih društava?

– Poučena našim iskustvima, poznavanjem zakonodavstva i kriterija koji će nem biti jednoga dana nametnuti kako bi se približili nekim evropskim standardima biće nam potreban nadzor nad jednom tako značajnom bolesti koja u krajnjem slučaju utiče kako na prinose meda tako i na njegov kvalitet. Američka gnjiloća se kod nas tretira po zakonu i obavezna je za prijavljivanje. Ja lično nisam zadovoljna niti pravilnikom na osnovu kojeg se bolest kontroliše, niti dosadašnjim rezultatima u suzbijanju ove bolesti. Zato sam odlučila u ovom slučaju napraviti korak ispred.

Ne znam koliko je on u ovom trenutku realan, ali je realniji nego što je bio prije par godina. Ne treba čekati da se stvore svi idealni preduslovi. Radi o strategiji rane dijagnostike američke gnjiloće prije no što se na društvima pojave klinički simptomi bolesti koja će se godinama usavršavati. Krajnji proizvod ovog projekta trebao bi biti bolji i korisniji odnos prema bolesti te edukacija pčelara s ciljem prekida upotrebe antibiotika za ovu bolest. Kroz primjenu ove strategije u identifikovnju žarišta američke gnjiloće i mjerama koje bi se po tom sprovodile, postigli bi se mnogo bolji uslovi za sve pčelare. Naravno za sve ovo je potrebno znanje, vrijeme, volja i puno ličnih odgovornosti.

Vi ste jedini stručnjak iz naše zemlje uključen u projekat COLOSS koji bi trebao dati odgovore na skorašnji misteriozni nestanak pčelinjih zajednica u svijetu. O čemu se ustvari radi?

– Na osnovu naučnih referenci pozvana sam od jedne stručne grupe prije godinu dana da se uključim u međunarodni projekat COLOSS, koji se odnosi na prevenciju pčelinjih gubitaka. Ovim putem bih se zahvalila Institutu u kom radim kao i Vijeću ministara BiH na podršci koju su mi pružili na ovom Projektu. Radi se o četverogodišnjem projektu koji će obuhvatiti četiri interesna područja kao što su monitoring i dijagnoza bolesti, istraživanja u oblasti bolesti i nametnika, uslovi okoliša i tehnologija pčelarenja i posljednja grupa istraživanje u oblasti genetike, odnosno diveziteta i vitalnosti pčela.

Proučavanjem i radom ovih grupa u koje su uključeni stručnjaci iz 35 zemalja nadam se, doći će se do saznanja da li u Evropi i svijetu postoji ono što se danas naziva sindrom nestanka pčelinjih zajednica, CCD (Colony Collapse Disorder). Da li on zaista postoji ili je samo pretpostavka koja nije bila utemeljena na realnim nalazima saznaće se kroz različite načine ispitivanja koja će se uskoro dešavati i u BIH i ovom prilikom zamoljavam sve pčelare da se kroz njihovo sudjelovanje u planiranim anketama i dijagnostičkim uzorkovanjima uključe u ovaj globalni saznajni proces. Naravo i naš pčelarski časopis će kroz redovno informisanje biti značajan element COLOSS inicijativa.

(J. HADŽIAHMETOVIĆ / BH PČELAR)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY