O pogači u košnici treba polemisati kao i o šećeru u baklavi

O pogači u košnici treba polemisati kao i o šećeru u baklavi

SHARE

Februar je mjesec u kome pčelari obično daju prvu pogaču pčelinjem društvu. Oko ovog postupka postoje različita mišljenja i stavovi. Pčelarska javnost je podijeljena. Jedni smatraju da je dodavanje pogače neophodna tehnološka mjera bez koje nema uspješnog pčelarenja. Drugi opet, smatraju da je to pogrešan postupak koji samo bespotrebno nanosi štetu pčelinjoj zajednici. I jedni i drugi iznose argumente za  i protiv.

Mnogo se polemiše i oko toga da li pčele otapaju pogaču i od nje prave med, odnosno da li pčele skladište pogaču u ćelije saća ili ne. Jedni tvrde da šećer iz pogače može dospjeti u med koji nudimo našim kupcima, a drugi smatraju da je to nemoguće. Nevjerovatno je kako mi pčelari sami sebi umijemo zakomplikovati život.

Kupci meda su često zbunjeni kada te pčelarske polemike stignu do njih. Često odustanu od kupovine meda jer pčelari „daju šećer“ pčelama, a to je „strogo zabranjeno“. Otud  i izraz koji postoji samo kod nas, a koji izaziva veliku odbojnost kupaca. Taj izraz je: Ušećereni med. Zar nam je to cilj? Sami smo krivi. Isto radimo i kad je u pitanju upotreba amitraza za suzbijanju varoe. Naučni radnici u pčelarstvu i dobar dio pčelara, osuđuju korištenje ovog sredstva nazivajući ga bojnim otrovom. Neću se ovom prilikom baviti analizom argumenata za i protiv.

Samo se pitam da li znate koliko puta se u toku jedne sezone hemijskim srestvima tretiraju zasadi jabuke i kruške? Koliko rezidua ostaje u plodovima? Koliko amitraza ostaje u plodovima voćki nakon suzbijanja crvenog pauka? Ne znate, naravno. Voćari su mnogo pametniji od nas pčelara. O tim podacima se ćuti, da ne kažem da se oni namjerno izostavljaju i kriju.

Podaci o ozbiljnim otrovima se vješto kriju od potrošača, a mi polemišemo oko nedovoljno istražene mogućnosti da se u medu nađe mala količina šećera iz pčelinje pogače koju dodajemo pčelama van sezone unosa nektara. Strašno. Pa.., taj opasni  proizvod, konzumni šećer saharozu svakodnevno uzimamo u ishrani. Sa šećerima u medu je usko povezana i pojava HMF-a (hidroksi metil furfurol), štetne materije koja nastaje izlaganjem meda povišenoj temperaturi. Znamo da visina HMF-a može ukazati na falsifikat meda. To nije sporno. Ali.., možete li da zamislite naslove u štampi i polemiku oko toga da li se u baklavi nalazi više ili manje šećera. Hm..? Pitam se samo, da li iko zna koliko HMF-a ima u prelivu za baklavu koji se pravi kuhanjem šećera, obično uz dodavanje limunske kiseline.

Hoćemo li se odreći baklave? Čisto sumnjam. Ne diraj nam u baklavu! Za ostatke organskih kiselina koji se nađu u medu nakon tretmana varoe se kaže da se prirodno nalaze u medu i da su uvijek daleko ispod maksimalno dozvoljene količine koja je propisana pravilnikom. Pa i šećer saharoza je prirodni sastojak meda, koji se u medu uvijek nalazi u određenoj količini, zavisno od vrste meda.

Maksimalna količina saharoze u medu je takođe određena odgovarajućim pravilnikom. U čemu je problem? Vjerovatno nas želja za dokazivanjem, dosada ili ko zna šta drugo tjera da „pametujemo“. Ako kritički sagledamo dodavanje pogače pčelinjim zajednicama tokom zime uvažavajući argumente za i protiv zaključak će se sam nametnuti. Potrebno je razmotriti šta je razlog dodavanja pogače i šta njenim dodavanjem pčelinjoj zajednici želimo postići. Ako je u pitanju dopuna hrane zbog slabih zaliha sa kojima su pčele ušle u zimu, pogača će djelimično pomoći.

Nećemo valjda pčele pustiti da uginu od gladi, naročito kad znamo da zalihe hrane nisu dovoljne. Ako se pogača daje u svrhu stimulisanja razvoja pčelinje zajednice potrebno je da sagledamo osobine naše domaće pčele. Naša pčela, to svi znamo, nakon perioda mirovanja ima buran proljetni razvoj. Stimulisanje ubrzanog razvoja ima smisla samo onda kada on počne. Ubrzan razvoj počinje onda kada krene prvi unos polena i nektara u košnicu, a to je u našim uslovima u vrijeme cvijetanja lijeske.

Oni koji u februaru dodaju pogaču da ubrzaju pčelinji razvoj neće to postići, ali neće puno ni pogriješiti. Pčele će uzimajući pogaču uštedjeti izvjesnu količinu meda, što im u kasnijem periodu može dobro doći. Kada je u pitanju skladištenje pogače u saće u pravu su svi, i oni koji tvrde da pčele to rade, i oni koji tvrde da toga nema. Kako je to moguće? To zavisi od doba godine i vremenskih uslova kada dodajemo pogaču.

Ako je jesen, a vrijeme toplije, bez obzira da li ima legla ili ne pčele će otapati pogaču i skladištiti je u saće. Ako je hladno, a pčele nemaju leglo one će pogaču samo „jesti“, neće je otapati i skladištiti u saće. Zimi, kad ima legla u košnici otapanje i skladištenje pogače zavisiće od vremenskih uslova. Kolike su šanse da taj šećer dospije u med koji ćemo sabirati tek za nekoliko mjeseci? Mislim da su smješno male, odnosno nikakve. Pčele će to sve potrošiti u jako kratkom vremenu. Sve što sam naveo vidio sam na svom pčelinjaku, a svako od vas može zaviriti u svoje košnice i zaključiti da li sam u pravu. Postoji polemika i oko toga čije su pogače najbolje. Ako ste u mogućnosti da sami napravite pogače, od tih pogača sigurno nema boljih. Kad je u pitanju tržište ponuda je velika, a o kvalitetu je teško govoriti. To je zato što nije propisano šta pogača mora, a šta ne smije sadržavati. Zato je sve što se nalazi u njoj prihvatljivo i u redu.

Zbog tehnološkog procesa proizvodnje pogača, proizvođači dodaju u pogače neke dodatke da bi dobili željenu konzistenciju. Neki od njih u pogače dodaju pšenično brašno kao vezivnu materiju. Brašno, pored toga što zamjenjuje izvjesnu količinu šećera, vezuje i određenu količinu vode čime se dobija na težini. Zbog krize i visoke cijene šećera, ponekad se pretjera sa dodavanjem brašna. Ekonomska računica, da ne kažem pohlepa.

Zarada slatka poput baklave. Ako se pogače nakon dodavanja stvrdnu kao kamen to je to, u pitanju je prevelika količina dodatog brašna. Ako pčele bez problema uzimaju pogaču možemo smatrati da je ona u redu, ali iza toga ne stoji ništa osim našeg povjerenja u proizvođača. Kako god okrenemo pčelari su u teškoj poziciji. Pčelarske organizacije prvenstveno, ali i stručni i naučni radnici u pčelarstvu trebalo bi da insistiraju da se donese Pravilnik o kvaliteti hrane za pčele, ali i Pravilnik o kvaliteti satnih osnova, te da se pod stalni veterinarski nadzor stave pogoni za njihovu  proizvodnju. To je jedino održivo i dugoročno, jedino sistemsko i pravo rješenje. Do tada će nas bez problema i dalje varati prodajući nam parafin u vosku i brašno u pogačama za pčele. Poštovanje svim poštenim ljudima, ali…znam ja nas. Od baklave se teško odustaje.

(Autor teksta: Rajko Radivojac/arhiv BH pčelara)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY