Pčele i demokratija: Kako pčele, mravi i ostale životinje biraju svoje vođe?

Pčele i demokratija: Kako pčele, mravi i ostale životinje biraju svoje vođe?

SHARE

Entomolog Tom Seeley sa Cornell Univerziteta, u knjizi pod imenom „Demokratija pčela (Honeybee Democracy)“ dokazuje da u košnicama vlada određeni oblik demokratije. Ideja da bi mravi, pčele, ili druge društvene životinje mogle biti napredniji od nas u pojedinim stvarima je drevna. Biblija, Tora i Kur'an dozivaju za primjere zajednice insekata. U religijskim tekstovima se, na primjer, mravi spominju kao uzor mudrosti i radinosti. Može li se čovjek okrenuti mravima i za lekciju o demokratiji?

Teško je pobjeći osjećaju da nešto ne štima sa našim načinom biranja. Previše gluposti. Previše praznih fraza i riječi. Možda bi se trebali okrenuti prirodi u potrazi za boljim uvidom ili lijekom? U religijskim tekstovima se, na primjer, mravi spominju kao uzor mudrosti i radinosti. Može li se čovjek okrenuti mravima i za lekciju o demokratiji?

Ideja da bi mravi, pčele, ili druge društvene životinje mogle biti napredniji od nas u pojedinim stvarima je drevna. Biblija, Tora i Kur'an dozivaju za primjere zajednice insekata. U Amazonu, Kayapo djeca su savjetovana da slijede hrabre puteve mrava (i da izbjegavaju vulgarne načine termita).

Tom Seeley, entomolog (osoba koja izučava insekte) sa Cornell Univerziteta, u knjizi pod imenom „Demokratija pčela (Honeybee Democracy)“ iznosi zanimljive primjere i tvrdnje da u košnicama vlada određeni oblik demokratije.

Prevlast

Prilikom odabira novog mjesta za košnicu, kada dođe vrijeme za to, mnoštvo opcija je na vagi na osnovu procjena mnogo različitih pčela o samom kvalitetu novog mjesta – njegova veličina, vlažnost i gustoća cvijeća u okolini. Svaka pojedinačna pčela glasa putem određene vrste plesa, i kad je broj plesova u korist određenog mjesta dovoljno visok to mjesto bude izabrano. Zajedno, građani pčele biraju najbolju opciju.

Čini se da je i kod mrava slučaj da se o hrani ili gnijezdu odlučuje na demokratičan način, iako kod njih nekoliko eksperata ima veći uticaj na cjelokupan proces. Neki mravi jednostavno znaju više od drugih.

Oblici demokratije također postoje i kod jata ptica (prilikom odlučivanja o vremenu selidbe) i čopora majmuna. U svakoj od ovih situacija koncenzus predstavlja bitnu stvar, a on se postiže nekim oblikom glasanja. Demokratsko donošenje odluka je relativno česta pojava u prirodi; ljudi nisu izmislili demokratiju.

To nije sve. Kada su u pitanju matice pčela, na koji način one postanu to što jesu? Šta donosi prevagu kod jedne kraljice u odnosu na druge kada postoji sukob za prevlast unutar košnice?

Jedan od aspekata kraljevskog načina života je parenje. Matice se pare nekoliko puta i spermu pohranjuju u posebnim unutarnjim dijelovima tijela. One su zatim u stanju tu spermu alocirati i time proizvesti potomke. Pokazalo se da matice koje su više promiskuitetne proizvode kolonije koje su genetski raznovrsnije i imaju manji rizik od oboljenja. U mnoštvu sperme za odabir veća je vjerovatnoća da će barem jedan otac prenijeti gene koje su otporne na bilo koji oblik patogena s kojim će se kolonija susresti. U svijetu u kojem se pčele suočavaju sa sopstvenom verzijom „velike kuge“ – Poremećaj Kolapsa Kolonija – promiskuitet je važniji no ikad.

Međutim, na koji se način biraju matice? Iako matica nije predsjednik (predsjednici, u većini normalnih zemalja, nisu odgovorni za rađanje cjelokupne nacije), pčele ipak biraju svoje vođe.

Kada pčele krenu ka svojoj novoj košnici, stara matica kreće zajedno sa njima. Ali ne kreću svi članovi stare košnice u pohod. Nekoliko radilica ostaje, kao i ličinke pčela koje su hranjene kraljevskim želeom potrebnim da ih pretvori u matice (genetski, matice i radilice su identične). Zamjenska matica se mora odabrati među ovim pčelama.

Dvije stvari se mogu desiti: ukoliko je ostao samo mali dio košnice, prva matica koja se izlegne iz sopstvene čahure ubija sve ostale matice koje se tek trebaju izleći. Ona zatim preuzima vlast. Očigledno, ovo i nije model kojem bi trebali stremiti naši politički sistemi, iako je imao svoje historijske prethodnike.

Sistem koji bi imao malo više smisla je slučaj kada je populacija u preostaloj košnici mnogo veća. U tom slučaju je još jedan roj u stanju napustiti prvobitnu lokaciju. I tom roju je potrebna matica. Tokom ovog scenarija radilice sprječavaju maticu koja će se prva izleći u ubijanju drugih matica. Umjesto toga, oni preostale matice, jednu po jednu, bude i potiču na izlegnuće.

Nakon pojavljivanja druge matice, ona se suočava sa prvom maticom u nečemu što bi ovdašnji politički krugovi nazvali „debatom“. Biolozima je draža riječ „duel“. To je borba u kojoj se pobjednik suočava sa ostalim maticama u narednim duelima, te onaj ko ostane zadnji preuzima košnicu. (Gubitnici bivaju ubijeni na jako neceremonijalan način i bačeni zajedno sa smećem van košnice.)

Izbori među maticama

Pitanje je na koji način (i da li uopšte) radilice utiču na ishod ovih duela. Naučnici su proučavali šta se dešava kada dozvolite da se matice natječu u izolaciji – bez ikakvog dodira sa ostatkom košnice. Matice su bile odvojene od svojih ćelija u različitim stadijima njihovog razvoja tako da su neke bile zrelije od drugih i samim tim bile u stanju izleći više jaja kasnije.

Održano je 66 izbora, od kojih je 27 bilo između visoko kvalitetnih matica sa velikim potencijalom za proizvodnju potomstva; 16 između zrelih i nezrelih matica; i 23 između matica sa slabim potencijalom.

Šta se desilo? Veća matica – koja nije i nužno zrelija – skoro uvijek pobjeđuje, čak iako je njena vrijednost za cjelokupnu košnicu manja od njenog rivala.Drugim riječima, pobjednik nije bila individua od koje će društvo imati najviše koristi, već najjača.

Međutim, rezultati su drugačiji kada dozvolite radilicama da se miješaju u posao odabiranja. Unutar košnice, pobjednik u većini slučajeva nije veći od gubitnika. Na neki način radilice utječu na dinamiku izbora, time spriječavajući izbore da postane puka „borba do smrti, pa neka najjači pobjedi“. Izbori kod pčela najvjerovatnije su najsličniji našim izborima. Građani košnice igraju određenu, ali umjerenu, ulogu.

Čini se da su drugi modeli demokratije rijetki. Kod vatrenih mrava matica postaje matica pukom borbom do smrti, a borbe mogu trajati i satima. Vukovi udaraju, mlate i ujedaju svoj put do vrha hijerarhije. Među životinjama, vođom se uglavnom postaje pomoću dominacije i minornog ratovanja. Kod jedne vrste termita, na primjer, se susreće slučaj čistog nepotizma. Nakon što kraljica umre, ona biva zamijenjena njenim egzaktnim klonom.

Kada pčele donose svoje demokratske odluke o selidbi iz košnice, one to čine na osnovu direktnog iskustva jako mnogo različitih pčela. Čini se da je ovakav način biranja, u svakom svom obliku, dobar onoliko koliko uvida u društvo imaju oni koji daju svoj glas.

Značajan prostor u Silijevoj knjizi posvećen je načinu na koji pčele odlučuju o svom budućem prebivalištu. On objašnjava:

„Kada roj krene da bira svoje buduće stanište, on praktikuje određenu vrstu demokratije, poznatu pod nazivom direktna demokratija, u kojoj individue unutar neke zajednice lično učestvuju u donošenju odluka, a ne preko svojih predstavnika.

Sili povlači snažnu paralelu između oblika odlučivanja kod pčela i ljudi. Ali, na početku, želi i da ukaže na izvjesne razlike u načinu funkcionisanja direktne demokratije kod pčelinjeg roja i mještana nekog malog grada.

Jedna od najvažnijih je da izvidnice u roju imaju zajednički interes, a to je da izaberu najbolje dostupno stanište, i da odluku donose izgrađujući konsenzus, dok za razliku od njih građani najčešće imaju veoma suprostavljene interese, jer neki, recimo, žele a neki ne žele da se osnuje gradska biblioteka i odluku donose na osnovu pravila većine glasova.

Kolektivno odlučivanje

Još jedna razlika između odlučivanja roja i građana jeste što izvidnice u roju, za razliku od građana koji vijećaju, ne mogu da opaze svaku razmjenu argumenata unutar debate koju vodi grupa i zbog toga ne mogu da imaju kompletan uvid u diskusiju. Umjesto toga, pčela može samo da „posmatra“ i reaguje na ponašanje svoje najbliže susjetke u grozdu roja, što znači da postupa bez globalnog uvida u informacije koje se pronose kroz ostatak roja.

Iako su navedene razlike – zajednički interes naspram sukoba interesa i lokalno naspram globalnog znanja – između pčelinjih rojeva i gradskih vijećanja realne, one, smatra autor, ne zasjenjuju nekoliko izuzetno važnih sličnosti između verzija direktne demokratije kod pčela i ljudi. Sili navodi tri upadljive podudarnosti.

Kao prvo, forma kolektivnog odlučivanja i kod insekata i kod ljudi je takva da svaka odluka o nekom budućem pravcu djelovanja odslikava doprinos nekoliko stotina slobodnih i podjednako vrednovanih jedinki. Drugim riječima, kontrola grupnih radnji raspoređena je na veliki broj članova grupe i nije koncentrisana u rukama nekoliko lidera.

Drugo, zbog toga što su stotine individua ravnopravni učesnici, grupa ima simultani pristup većem broju izvora. Razmotrimo, na primjer, prvi stadijum svakog procesa odlučivanja, gdje je kritičan izazov identifikovanje dostupnih opcija. Vrlina velikog broja individua iz pčelinjeg roja ili učesnika gradskog vijećanja koji istražuju problem i predlažu njegova moguća rješenja ogleda se u tome što su oni sposobniji od bilo koje solitarne pčele ili pojedinačne osobe u razumijevanju širokog skupa alternativnih opcija.
„Treće i najinteresantnije – naglašava Sili – vezano za rojeve i gradska vijećanja, jeste način na koji grupa bira pravac budućih radnji koji se ogleda u otvorenom takmičenju između predloženih alternativa. Svaka jedinka predlaže svoje rješenje, a svaki slušalac nezavisno odlučuje da li će da ga prihvati ili odbaci.

Jedinka može da podrži onaj prijedlog koji joj je prihvatljiv. Ovo njeno prihvatanje u najvećem broju slučajeva će da privuče još zagovornika tog predloga i što je on kvalitetniji, privući će ih više, tako da je još izvesnije da će pridobiti dovoljno široku podršku da postane izbor čitave zajednice.

U slučaju pčela koje tragaju za novim staništem, nadmetanje oko zagovornika različitih prijedloga često je veoma žestoko, jer neke izvidnice živahno slave jednu prekrsnu šupljinu drveta dok ostale, u njihovoj neposrednoj blizini, takođe na površini grozda roja na grani, sa puno entuzijazma reklamiraju drugu, treću ili četvrtu šupljinu stabla.

Ali to je uvijek „prijateljsko“ nadmetanje, gdje se izvidnice „slažu“ oko toga šta čini idealno stanište za njih. Ujedinjene u namjeri da odaberu najbolje moguće, one nesebično dijele informacije, da bi na kraju uspjele da postignu konsenzus oko njihove nove rezidencije.(bhpčelar)

 

 

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY