Pčelinja ishrana: korijen najvećeg broja pčelarskih problema: Nedovoljne količine hrane: zlo za...

Pčelinja ishrana: korijen najvećeg broja pčelarskih problema: Nedovoljne količine hrane: zlo za pčelu i pčelara!

SHARE

Kada sam odlučio da napišem jedan tekst iz svoje prakse za BH pčelar, nisam imao dilemu. Prije svega, siguran sam da ne postoji tema iz domena pčelarstva o kojoj nije bezbroj puta pisano i skoro su nikakve šanse da ću reći nešto senzacionalno, ali biće to definitivno zanimljiv doprinos o prehrani pčela i njenom značaju za pčele; temi zbog koje posljednjih godina većina pčelara vodi Sizifovu borbu. Tvrdim da je to korijen najvećeg broja problema sa kojima se susrećemo, i da od nedovoljne količine hrane kreće svako zlo i po pčele i po nas.

Piše: Pčelar Željko Pavlović, Beograd (00 381 63 432016)

Zdrave i jake zajednice sa dovoljnim zalihama hrane u plodištu, bez sumnje je jedno od glavnih načela uspješnog pčelarenja. Iako mi je to bila jedna od prvih serviranih lekcija, sasvim je jedna stvar o tome čitati ili slušati, a sasvim druga spoznati neophodnost toga.

Moja peta godina pčelarenja mi je u praksi potvrdila kako izgleda kada su bez reagovanja prihranom, plodišta puna tokom cijele godine. Od voćne paše na stacionaru, preko bagrema na dvije lokacije,i zaključno sa suncokretom, bili su izuzetno dobri unosi, a zalihe hrane konstantno na maksimumu. Jedina razlika među zajednicama je bila količina u medištima. Neka društva su donosila manje, neka više, ali generalno nisu to bile neke značajne oscilacije. Tek mjesta nezadovoljstvu nikakonije bilo. Ono će, kada je o unosu riječ, nastupiti naredne godine.

U pogledu načina ishrane, u zajednici su prisutne dvije vrste pčela: mlade pčele koje se obilno hrane polenom, i starije pčele, izletnice, koje se hrane samo medom.

Povratak sa suncokreta, uobičajeni pregled gdje konstatujem da legla u prosjeku ima na dva do tri rama, prečnika 10-20cm. Sve je puno hrane i mjesta za polaganje jaja skoro da nema. Razmišljam šta uraditi…kraj jula mjeseca je, pčele već uveliko rade konfiguraciju plodišta za zimovanje i nikako mi se ne dopada pomisao preduzimanja bilo kakvih zahvata kojima ću to poremetiti. Zarad svake sigurnosti, pozvao sam prijatelja, dugogodišnjeg pčelara i objasnio mu kakav problem imam.

Ne malo sam bio iznenađen kada se nasmijaoizloženom „problemu“. Uglavnom, doslovce mi je savjetovao da ne radim ništa, najvažniji uslov da pčele imaju dobre zalihe je ispunjen, a pčele će same obaviti razmještaj i regulisati sve ostalo. Rekao mi je i da se ne opterećujem ako bude brojčano manje izleženih avgustovskih pčela.

Proljeće bez gubitka

Pčele proizvode invertazu u ždrijelnim žlijezdama smještenim na prednjem dijelu glave. Kod mlade pčele invertaza se luči u neznatnim količinama, dok je najintezivnije lučenje kod pčela starosti od 20-30 dana, i naposljetku, stare pčele je ne luče. Ferment invertaza djeluje na glavnu komponentu sirupa saharozu, razlažući je na proste šećere, glukozu i fruktozu. Proces se zove invertovanje šećera.

„Važnije je da imaš kvalitetno odgajanu nego mnogobrojnu pčelu, upamti to“ rekao mi je tada.

Društva su tako zazimljena, a kod tretmana oksalnom kiselinom da nisam imao pri sebi baterijsku lampu ne bih ni mogao odraditi tretman kod najvećeg broja zajednica. Jednostavno, klube se nalazilo maltene na podnjači i nije bilo moguće prebrojati zaposjednute ulice. Ne treba da podvlačim da na proljeće nisam upisao ni jedan gubitak i da sam u vrijeme cvjetanja jabuke negdje polovinom aprila, od tadašnjih 35 zajednica imao 33 po kojima je bagremova paša slobodno mogla početi. Čak i te dvije zajednice koje su nešto zaostajale u razvoju nikako nisu bile za potcjenjivanje, ali su u odnosu na ostale imale ram ili dva legla manje.

I kada sam odlučio da napišem jedan tekst iz svoje prakse za BH pčelar, nisam imao dilemu. Prije svega, siguran sam da ne postoji tema iz domena pčelarstva o kojoj nije bezbroj puta pisano i skoro su nikakve šanse da ću reći nešto senzacionalno, ali biće to definitivno važan iskorak u pčelarskim temama u jer, kad je u pitanju ishrana pčela, posljednjih godina većina pčelara vodi Sizifovu borbu o njenom značaju za pčele. Tvrdim da je to korijen najvećeg broja problema sa kojima se susrećemo, i da od nedovoljne količine hrane kreće svako zlo i po pčele i po nas.

Počevši od troškova učestalih odlazaka na pčelinjak, vremena utrošenog na intervencije, i tako redom, sve do slabljenja zajednica i njihovoj podložnosti na svaku bolest koja ih može zadesiti.

Site i teške pčele

Još prije pronalaska košnice sa pokretnim saćem, pčelari su znali da je društvu neophodna ne samo brojnost, već i razvijenost pčela. Postoji mnogo tekstova gdje se piše o potrebi „sitih i teških“ pčela koje jednim izletom donose dosta nektara. Kasnije i nauka daje potvrdu da se količina meda u košnici, pored razvoja pčela odražava i na aktivnost zajednice, u smislu da ako su zalihe hrane na minimumu, pčele se ekonomično ponašaju odgajajući pčele sa smanjenom radnom sposobnošću.

Svojevremeno je na Institutu u Rusiji sproveden eksperiment sa različitim količinama hrane u rano proljeće. Došlo se do zaključka da su zajednice prve grupe koje su imale zalihe hrane od 10-12kg u plodištima odnjegovale za 24% više legla od zajednica druge grupe koje su imale zalihe od 4-6kg. Razlika je bila očigledna još kod faze trodnevnih larvi, jer su one u zajednicama sa manje hrane imale težinu od 6,7mg a u zajednicama sa većom količinom hrane 10,8mg.

Kod količine mliječa u ćelijama tih larvi razlika je još uočljivija, te je masa istog iznosila kod prve grupe čak 5,0mg, a kod druge svega 2,1mg. I naposljetku, bilans nastupajuće paše je da su prosječni ukupni unosi iznosili kod prve grupe zajednica 40,5kg a kod druge 26,9kg.

Garejev eksperiment

Pčele trajno zaštićuju med od kvarenja povećavajući mu aktivnu kiselost jer, u kiselim sredinama ne mogu se razvijati spore gljivica, bakterije truljenja, kao ni mnoge druge.

Podatak poznat pčelarima kaže da se godišnje potrebe za hranom jedne pčelinje zajednice kreću u rasponu od 120-140kg. Djeluje nestvarno jer to je ozbiljna količina za jedan mikroorganizam u odnosu na čovjeka. Ali ako pogledamo rezultate dugogodišnjih istraživanja uglednih stručnjaka, shvatićemo da ti podaci nisu neutemeljeni.

Opštu potrebu pčelinje zajednice za hranom prvi je utvrdio S. A. Rozov sa ruskog instituta za pčelarstvo. Sprovodeći više ogleda došao je do računice da zajednica za odgajanje 10 000 larvi (oko 1kg pčela) utroši 1,14kg meda i 0,894kg polena. Dalje, za proizvodnju jednog kilograma voska energetski ekvivalent samo u medu iznosi oko 3,5kg, dok za utrošenu količinu polena neophodnog za izlučivanje voska nisu ustanovljeni tačni podaci. Zatim je na osnovu ogleda koji je izveo A. N. Garejev (saradnik Instituta za pčelarstvo) ustanovljena i količina hrane koju pčele utroše na izletničke poslove.

Garejev je tokom eksperimenta uspio je da ustanovi približan broj izletanja pčela u toku jednog sata pri različitim uslovima medenja, zatim u toku mjeseca, i na kraju u toku cijele aktivne sezone. Pošlo mu je za rukom i da pčele navede na prozor svoje laboratorije gdje su dobijale šećerni sirup (1:1) i izvrši mjerenje oko 200 pčela neposredno po uzimanju sirupa i nakon deponovanja u košnicu.

Plodišni ram iz zone legla, garant dobrog zimovanja

Njegovi podaci kažu da je pčela kada ne nosi polen ili nektar na svoj izletnički let trošila 1,89mg hrane, dok je opterećena teretom za isti let trošila 2,18mg. Daljom računicom on dolazi do potrošnje na nivou zajednice u toku aktivne sezone od oko 26 kg hrane. Znači, riječ je o hrani koju pčele sakupe ali ni ne donesu u košnicu već je utroše kao energiju za rad.

Pčele imaju izuzetnu sposobnost da regulišu svoju ishranu, odnosno prilagode se datoj situaciji. Pod jednim okolnostima u stanju su da vrlo ekonomično troše i hranu i kiseonik, dok pod drugim brzo razvijaju ogromnu energiju. Zoolog Alpatov je dokazao da pčela pri mirovanju u košnici troši svega 8 kubnih milimetara vazduha u minutu, u pokretu 36, dok pri uzbuđenju, stresu i slično, u stanju je da potroši nevjerovatnih 520 kubnih milimetara kiseonika.

Proporcionalno stanju i utrošku kiseonika, povećava se i potrošnja hrane tako da, ove ekstremne razlike nama pčelarima treba da posluže kao dobar parametar šta se u stvari dešava sa pčelinjom zajednicom kada se na bilo koji način uznemiri. Samim tim na nama je da što je moguće manje dovodimo pčele u takve situacije. Drugim riječima, da košnice ne otvaramo izuzev ako to nije neophodno, niti da na bilo koji drugi način ugrožavamo njihov mir.

Šećer je nužno zlo

U pogledu razlika u ishrani medom i šećerom, izlišno je bilo šta govoriti. Pčele mogu živjeti na šećeru, ali će se velike posljedice osjetiti kako na odgajanju legla, tako i na lučenju voska, sakupljanju nektara i redom lančano na mnogo čemu drugom. Jer, šećer kao ugljenohidratna hrana ne sadrži ništa od materija koje su neophodne pčeli: bjelančevine, masti, mineralne soli, vitamine. Ili drugim riječima kako je neko davno prije mene prosto definisao, šećer je samo nužno zlo. Recimo da su istraživanja i na ovu temu rađena na ruskom Institutu, tako što su u proljeće na istoj lokaciji postavljene dvije grupe zajednica.

Prvu grupu su činile zajednice sa gustim zalihama šećernog sirupa u plodištu, a drugu grupu zajednice sa medom. Obe grupe su boravile na istoj lokaciji, nesmetano sakupljale nektar i cvetni prah, ali i pored toga nakon mjesec dana razlika je iznosila 12,7% više legla u korist zajednica čija su plodišta zadržala med, kao i 24,6% više sakupljenog meda naravno opet u korist iste grupe zajednica.

Ćelije pune nektara – neprocjenjivo

Htjeli to ili ne, često puta smo primorani da koristimo šećer za prihranu, bilo da se radi o stimulativnojili prihrani radi dopune zaliha hrane. Profesor G. F. Taranov na osnovu svojih istraživanja predlaže između ostalog da se dio od 20% vode za šećerni sirup zamijeni neobranim kravljim mlijekom. Takav svoj stav bazira na činjenici da mlijeko sadrži oko 3% bjelančevina neophodnih za ishranu pčele, i da su pčele prihranjivane takvim sirupom u njegovim ogledima imale primjetan porast sadržaja bjelančevina u tijelu. U eksperimentu je išao do toga da je mijenjao udio vode mlijekom procentualno u rasponu od 10-40%, i došao do rezultata da pri zamjeni od 10% vode mlijekom, sadržaj bjelančevina u tijelu pčele iznosi 4,5%, pri 20%-6,6% dok pri zamjeni 40% vode mlijekom sadržaj bjelančevina je iznosio 11%.

Na sve to, došao je i do saznanja da se uvođenjem 10-20% mlijeka u ishranu pčela kroz sirup, količina legla povećava i do 35%.

Moguće je proljeće dočekati bez gubitaka

Neki podaci su uzeti iz knjige G. F. Taranova „Hrana i ishrana pčela“, u prijevodu našeg uglednog pčelara Branka Relića. Jedne od onih knjiga koje po obimu nisu ništa upadljivo, ali u sebi nose toliko toga značajnog u toj mjeri da vrlo brzo postanu nešto što ćete otvoriti i pogledati svakodnevno. Iz tog razloga želio sam da barem dio sadržaja pomenute knjige dođe do što većeg broja pčelara koji je nemaju u svojoj biblioteci.

 

(Bh pčelar)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY