Principi drugačijeg pčelarenja Čarlsa Martina Simona: PČELARSTVO NIJE RADI MEDA ILI NOVCA,...

Principi drugačijeg pčelarenja Čarlsa Martina Simona: PČELARSTVO NIJE RADI MEDA ILI NOVCA, PČELARSTVO JE RADI OPSTANKA!

SHARE

Kvalitet, kvantitet i vrsta mentaliteta pčelara su najbitniji. Neki pčelari čine pčele nervoznim samom svojom pojavom u blizini košnice. Teško takvim pčelarima i njihovim pčelama kad oni zapale dimilice i otklope poklopne daske. Za pčelarstvo treba da se uvedu dozvole, a ja da budem onaj koji ih izdaje

Charles Martin Simon rođen je 8. jula 1941. godine u Njujorku. Diplomirao je na Akademiji Montclair, privatnoj pseudo-vojnoj Gimnaziji. Godine 1959. otišao je na  Rutgers State University of New Jersey, gdje je diplomirao poljoprivredu i englesku književnost. Pisac je bio oduvijek, prvu knjigu je napisao sa svojih sedam godina.

Nakon dvije godine na Rutgers univerzitetu, shvatio je da poljoprivredu ne želi izučavati tako što će ubijati kokoši i izračunavati specifikaciju hemijskog gnojiva.

Odlazi u Kaliforniju i postaje dijelom pokreta ekološke poljoprivrede. Čvrsto je vjerovao u “nemehaniziranu” poljoprivredu, pa je na farmama zastupao isključivo ručni rad. Tada se prvi put susreo sa pčelarstvom i postao je istinski zaljubljenik u pčelarenje.

U svijetu pčelarstva istakao se 1990. godine, kada je izumio i počeo distribuirati gotove drvene pčelarske ramove; međutim, kad se cijena sirovina udvostručila, a onda i utrostručila, Simon je ostao bez posla.

Međutim, nikad nije odustao ističući kako mu je razvoj pčelarstva na prvom mjestu. Naredne godine posvetio je problemu varoe, naglašavajući kako on djeluje kao jedno – čovjek pčela.

Čarls trenutno piše, objavljuje knjige,nadgleda svoje pčelinjake, a od ovog višestruko objavljivanog i nagrađivanog autora, koji ne spada ni u jedan određen spisateljski žanr (usredsređen je na raznolikost) prenosimo njegove principe u pčelarstvu, koje ovaj “ekcentrik” praktikuje na svojim pčelinjacima u mjestu Soquel, Kalifornija.

Evo njegovih principa koje možete i vi “usvojiti”.

Radi sa prirodom, ne protiv nje

Profit ne znači ništa ako ste mrtvi. Postulati naših predaka su da krupnije pčele daju više meda. Što krupnija pčela – više nektara i polena. Što veća ćelija, više prostora za odlaganje. I tako dalje. Zato su napravili veće radiličke ćelije i to postaje standard. Anatomski krupnije pčele su metabolički tromije pčele, više sklone bolestima i štetočinama. I bolesti su došle. Industrijski standard je bolešljiva pčela.

Moji susreti sa divljim pčelama ulili su mi veće poštovanje prema pčelama i prezir prema načinu na koji mi obično radimo sa njima.

Znao sam da sam završio sa pčelarenjem, onakvim kakvim ga mi poznajemo, kada sam čitao publikaciju velikog naučnog otkrića “gen pčela čuvarica” u vezi sa opstankom kada je riječ o varoi. Upravo tu se moja sumnja konačno raspršila i shvatio sam da našom industrijom upravljaju ludaci. Oni su poludjeli od straha od smrti, a istovremeno se neodoljivo prema njoj kreću. Smrti naših voljenih pčela. Smrt naše voljene industrije. Smrt nas samih.

Azijska pčela, historijski domaćin varoe, pčela koja koegzistira sa njom uspješno milionima godina, obično ne naseljava unutrašnji prostor. Ona boravi na otvorenom. To vodi ka zaključku da kada varoa opada, pada u prazninu, koja je dobro mjesto za nju. Mlada azijska pčela provodi manje vremena u ćeliji, što daje varoi manje vremena da uradi svoj prljavi posao. To je ključ, ne “gen pčelarske kuće”, šta god “naučnici” govorili. Ali ja neću da kažem da taj gen ne postoji.

Zanima me njegova interpretacija. Isto kao što tražim interpretaciju “pčelinjeg plesa”. Tradicionalno objašnjenje pčelinjeg plesa kategorički je oboreno posmatranjem jednog jedinog faktora: čovjek posmatrač posmarta odozgo.

 Teško pčelaru koji se nervozan približi košnici

Lice pčele koja pleše je u bočnoj ravni. Šta pčela opaža i šta čovjek opaža su dvije potpuno različite stvari. Ja priznajem da se ples dešava. Ne priznajem da je ta komunikacija bilo šta drugo. To je podjela uzbuđenja sa drugim pčelama. Znanje gdje je nektar ili ma šta drugo je dublje od toga. Društvo je manifestacija generacija integrisanih sa šablonima okoline. Tu je veliki um u igri koji su ljudi generalno nesposobni da razumiju.

Još jedan značajan faktor zaostajanja Apis mellifera je stalna zloupotreba izvršena od strane učenja zanata. Društva ostavljena bez pomoći imaju potpuno različitu svijest od domaćih vrsta. Domaće pčele su konstantno uznemiravane. Društvo je ujedinjeni um. Kada je otvoreno i kada se njime manupuliše, proces mišljenja je zbrkan. Kada se dimi, ono mora da obrati pažnju na druge stvari. Stres je dobar. Stres je loš. To zavisi od vrste. Vježba je stres. Tuča je stres. Jedan događaj može razviti samopoštovanje; drugi ga može razrušiti. Ali efekti su reverzibilni, bazirani na drugim uslovima, od kojih je najznačajniji kako subjekt interpretira iskustvo.

Vještina kojom se radi oko košnice je u mnogome povezana sa efektom koji će taj rad da ima u budućnosti. Dobar i vješt radnik će raditi tako da pčele nikad ne opaze da se bilo šta dešava. Zaista, one će raditi svoj posao kao da se ništa ne dešava.

Neki pčelari čine pčele nervoznim samom svojom pojavom u blizini košnice. Teško takvim pčelarima i njihovim pčelama kad oni zapale dimilice i otklope poklopne daske. Za pčelarstvo treba da se uvedu dozvole, a ja da budem onaj koji ih izdaje. Bilo bi onda veoma malo pčelara. Ponovo je potrebno da naglasim: ovde nema arogancije, to je skromnost. Ja zaista u srcu imam vaše interese i interese pčela.

 Nemojte se boriti protiv mrava

Kada se sjetim svih godina koje sam potrošio u borbi protiv mrava i o svih tehnika koje sam koristio, ne znam da li da se smijem ili plačem. Upravo sada imam gole ramove sa medom i otvorene tegle meda u mojoj kuhinji, i puno je mrava također, ali oni ne diraju med. Kako je došlo do toga? Zato što ne želim da se borim sa njima. Ja ih hranim.

Ovdje je tegla sa medom na tezgi postavljena radi njih, gdje oni mogu da dođu u uzmu koliko žele. Oni su ga u početku uzimali masovno, onda su izgubili interes.

Očigledno, ako ne mogu da dođu do nečega, onda to žele. Ako mogu da imaju ono što žele, onda više to ne žele.

 Naučite da svoje pčele ostavite na miru

Pčelarstvo nije radi meda ili novca, već radi opstanka. Dobro, faktički, nije radi opstanka, pošto niko ne opstaje. Radi se o kvalitetu života dok smo živi. Učinite sve da život pčela bude što je moguće bolji i vama će biti isto. Nemojte razmišljati o “maksimalnoj proizvodnji”. Suštinski manje od maksimuma je bolje nego nemati ništa. Naučite kako da ostavite pčele na miru. Blagotvorno zanemarivanje je način. Obezbijedite  im odgovarajući prostor. Standardne košnice, ako su ispravne, su prihvatljiva staništa za pčele, ali nemojte koristiti satne osnove. Pored toga što određuje veličinu ćelija, satna osnova je kontaminirana.

Samo najstariji, najviše korišten vosak koristi se za satne osnove. Stari vosak apsorbuje i zadržava zagađenja takva kao što su pesticidi. Slobodno koristite ramove. Ramovi omogućavaju da se olakša izvođenje radova. Ali činjenica je, samo satonoše su dovoljne, bar za ćelije legla. Dalje, iznad košnice (u nastavcima), trebaće vam možda kompletni ramovi da biste odredili donje pregrade i da se sačuva razmak između vrha od donjeg rama i dna gornjeg.

Ja od pčela ne tražim ništa, niti očekujem nešto od njih. Ako napreduju, dodajem medišta. Ako donose višak meda, uzimam dio. Kada je moje saće iskrivljeno i zaglavljeno među nekoliko ramova, koristim bježalicu da sklonim pčele prije uklanjana saća.

Presujem saće i cijedim ga kroz sistem perforiranih plastičnih kofa. Čuvam samo malo meda sa saćem da se jede prirodno. Može se desiti da upravo najiskrivljenije saće bude najbolje.

Bio sam protiv da prethodnih godina investiram novac u opremu, zbog situacije sa varoom. Zbog toga, koristim staru opremu koju bi normalni pčelar odbacio prije više godina – u stvari nešto od toga je bilo izbačeno od strane normalnih pčelara – i meni je simpatičnije sve više i više što je u gorem stanju.

Razmišljam o radu sa košnicama bez podnjača i na postoljima ove sezone, barem tokom toplih mjeseci, i razmatram dizajn podnjače za hvatanje opalih varoa.

Zaboravite sve što ste ikad naučili i počnite da posmatrate šta se stvarno događa

Jedna od prvih instrukcija koje sam dobio na početku je da vodim precizne bilješke. Ali shvatio sam da bi precizne bilješke bile u najboljem slučaju nejasne.

Kada se pozivate na bilježnicu koja opisuje događaje u košnici po datumu, ne vidite košnicu kakva zaista jeste. Nivo informacija koje mogu biti ubilježene nije najvažniji, nema ništa sa onim što se dešava sa košnicom o kojoj se radi, i sprječava vas da vidite ono što je stvarno najvažnije.

Štaviše, posmatrao sam da što se više borite da očuvate vaše pčele živim, one brže umiru. Oslobodite ih, dajte im slobodu, slobodu da umru kao i slobodu da žive, i one će živjeti bolje. (bhpcelar.com)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY