Savjeti bugarskog pčelara i naučnog radnika Ljubena Ivanova o stvaranju najboljih uslova...

Savjeti bugarskog pčelara i naučnog radnika Ljubena Ivanova o stvaranju najboljih uslova za preradu nektara u med: Blagovremeno povećanje obima košnica, uz obilnu pašu, prinos meda povećava do 60%.

SHARE

ljuben ilustracija 5Da bi se potpuno iskoristila moć pčela u proizvodnji meda, potreno je da se u košnicama poveća količina satova, prema tome koliko se povećava i dnevni pritok nektara, tako da pčele komotno mogu da prerađuju i proizvode zreli med. Kada je dnevni pritok do 2 kg, onda se u košnici tipa dadan-blat postavlja jedno medište, višekorpusnim košnicama treći korpus-nastavak ili medište, a pološku košnicu treba dopuniti do 18 satova

Za vrijeme glavne paše količina nektara u košnici zavisi od vrste i površina medonosnih biljaka, od tipa zemljišta i primijenjene agrotehnike, vremenskog stanja, jačine pčelinjih društava i radnog elana pčela. Dnevni doprinos se najbolje može pratiti kontolnom košnicom. Sa livadske paše dnevni dotok nektara iznosi od 2 do 3 kilograma, od bagrema 5 do 6, čak i 10 kg kod veoma jakih društava i po toplom i tihom vremenu, a kod veoma snažnih pčelinjih društava i više.

ljuben ilustracija 4Pogrešna praksa

Suncokret dobro luči nektar kada ima dovoljno vazdušne i zemljišne vlage, tako da tada pronosi mogu dostići do 3 i 4 kg. Lipa luči mnogo nektara, ali samo pri većoj vlažnosti vazduha i u slučaju da nema čestih kiša za vrijeme cvjetanja: kiše lako ispiraju nektar sa cvjetova, jer su im nektarnici otvoreni.

Prerada nektara u med veoma je složena i obuhvata tri istovremena izička i biohemijska procesa: zgušnjavanje putem isparavanja suvišne vode, invertovanje saharoze i povećanje kiseline. Količina i kvalitet sakupljenog meda veoma mnogo zavise od toga hoće li ova tri procesa nesmetano proteći.

Pošto svježi nektar sadrži veoma visok procenat vode i malu količinu šećera, on može veoma lako da prokisne. Da bi se suvišna voda brzo iz njega isparila i da bi se on zgusnuo tako da sadrži samo oko 20% vode, koliko je u sazrelom medu, pčele napune ćelije svježim nektarom do 1/3 njihovog obima. Zgušnjavanje nektara obično traje 5 do 6 dana od momenta njegovog unošenja u košnicu. Nakon postepenog sazrijevanja meda, pčele ga prenose u gornje ćelije, koje napune i zatim zapečate.

Utvrđeno je da za sakupljeni svježi nektar pčele koriste oko 6 do 9 puta veću površinu od one koju zauzima zgusnut i zapečaćen. Pčele nikada ne napune do vrha ćelije svježim nektarom, niti ga miješaju sa zrelijim. Stoga, ako ne raspolažu praznim ćelijama, pčele obustavljaju sakupljanje nektara i ne rade sve dok se ne oslobode ćelije od nektara koji je prenesen prethodnih dana, ali se već zgusnuo.

ljuben ilustracija 3Ovo je razlog što u takvim slučajevima dotok nektara opada. Neki pčelari, koji nisu obezbijedili dovoljan broj satova, da ne bi propustili medobar, počinju prije vremena da u centrifugama cijede nezapečaćeni i još nesazreli med, vraćajući satove za proizvodnju novog meda. Ova praksa je pogrešna, jer nesazreli med sadrži veliki procenat vode te lako može da prokisne i tada ga otkupljivači neće primiti, jer mu kvalitet nije standardan.

Povećanje satova

Da bi se potpuno iskoristila moć pčela u proizvodnji meda, potreno je da se u ljuben ilustracijakošnicama poveća količina satova, prema tome koliko se povećava i dnevni pritok nektara, tako da pčele komotno mogu da prerađuju i proizvode zreli med. Kada je dnevni pritok do 2 kg, onda se u košnici tipa dadan-blat postavlja jedno medište, višekorpusnim košnicama treći korpus-nastavak ili medište, a pološku košnicu treba dopuniti do 18 satova.

Kada je pritok od 2 do 4 kg, a pčele su zalile nektarom određeno medište, ispod njega treba postaviti sljedeći korpus sa izgrađenim satovima i satnim osnovama, koje mogu biti prorijeđene i na većem razmaku (da se matica ne bi popela). Višekorpusnoj košnici se može dodati i četvrti korpus ili drugo medište, a pološkoj košnici u tim slučajevima postaviti medište.

Kada je pritok iznad 4 kg daje se još jedno (treće) medište, odnosno peti korpus-nastavak, koji se može postaviti ispod prijašnjih. U dvokorpusnim košnicama tipa dadan-blat ispod korpusa treba postaviti medište ili novi korpus.

Postavljanje dopunskih medišta ili korpusa, da se medobranje ne bi propustilo, treba da se obavi prije nego što je med zapečaćen u prijašnjim satovima. Utvrđeno je da se blagovremenim povećanjem obima košnica, uz obilnu pašu, prinos meda povećava do 60%. Ovaj red postavljanja medišta i korpusa olakšava posao pčelaru prilikom prenošenja satova za cijeđenje u centrifugi, jer je med najzreliji u gornjim satovima, pošto su pčele najprije tamo počele da ga zatvaraju.

Samo ako se paša bliži kraju, onda se ne smiju postavljati dopunska medišta ili korpusi, da pčele ne bi raznosile med na više satova, što bi otežalo cijeđenje.

Da bi se voda iz nektara što brže isparila, pčele same prave ventilaciju i to tako što stanu ispred ulaza – na dnu i na donjim dijelovima satova – i intenzivno mašu krilima. Na ovaj način one izbacuju vlažan vazduh izvan košnie, a ubacuju suhi. Ventilacija je intenzivnija, što je veća količina nektara i što je veći procenat vode u njemu.

Da bi se dobilo 30 kg meda iz nektara sa 40% šećera, pčelinje društvo treba da preradi 60 kg nektara, iz koga ispari 30 kg vode. Ako procenat šećera u nektaru iznosi 20%, ista se količina meda može dobiti preradom 120 kg nektara iz koga će radom pčele ispariti 90 kg vode. Za vrijeme ove ovako napregnute obrade pčele troše i značajne količine hrane i prerano se iscrpljuju.

Ubrzanje procesa

Da bi se u procesu zgušnjavanja meda uštedio nepotreban utrošak energije i da bi se taj proces ubrzao uz uključivanje pčela u prenošenje nektara, u košnicama treba pojačati ventilaciju, s tim što dna košnice treba spustiti, a dopunske ulaze otvoriti, prema količini pritoka.

Pojačavanjem ventilacije i stvaranjem hladovine u košnicama, topao i vlažan vazduh će iz njih nestati, a pčele će povećati aktivnost, čime će se spriječiti i stupanje pčelinjih društava u rojno stanje. Iskustva su pokazala da se korištenjem ovih mjera povećava doprinos meda do 40%.

Invertovanje saharoze u nektaru počinje još kada ga pčele prikupljaju – u njihovim mednim voljakam gdje dospijeva pljuvačka (koja sadrži enzim invertaze) iz grudne žlijezde. Dalje se nastavlja u košnicama u momentu premještanja zgusnutog nektara u dopunskog punjenja ćelija. Pošto se med konačno zgusne i ćelije popune, pčele ga onda zatvaraju tankim voštanim kapcima, koje ne propuštaju vazduh.

Visoka koncentracija šećera u medu i to što je zapečaćen u ćelijama održava ga da ne prokisne i da se ne pokvari. Invertovanje šećera u medu završava se tek pošto se zapečati u ćelije, s tim što količina invertovanog šećera (grožđanog i voćnog) u nektarskom prelazi 68%, u medljikovcu 62%, a kod saharoze upravo ostaje od 4 do 9%.

U svježem medu količina invertovanog šećera je manja, posebno kod nekih vrsta, kao što su bagremov, lavandin, jer pčele ne uspijevaju da ga dovoljno zasite invertazom zbog intenzivnog donošenja nektara. Invertovanje se nastavlja i poslije centrifugiranja meda, usljed čega se nakon nekoliko mjeseci procenat invertovanog šećera povećava.

(Bh pčelar arhiva)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY