Alen Sulejmanagić, dipl.ecc. i pčelar iz Velike Kladuše: Zbog pčele propustio jedan...

Alen Sulejmanagić, dipl.ecc. i pčelar iz Velike Kladuše: Zbog pčele propustio jedan od najvažnijih događaja u životu – promociju fakultetske diplome!

SHARE

Ima ljudi, prvo uzimaju kalkulator i računaju po formuli: Broj košnica x kg meda x cijena meda = čista zarada. Od toga nema ništa! Ljudi koji se nisu spremni žrtvovati, utrošiti privatno vrijeme i veliki trud, proliti mnogo znoja, nisu spremni na velika odricanja, i kojima fali upornosti u radu i ljubavi prema pčelama, kao i nevoljki odlazak i boravak u prirodi, nemaju šta tražiti u pčelarstvu.

 

Alenova djeca

Da je pčelarstvo zanimanje u koje se možeš zaljubljivati do u beskonačnost i nikad ti nije dosta, svjedoči i primjer Alena Sulejmanagića, 37-godišnjeg pčelara iz Velike Kladuše.

Alenov pčelinjak

Krene iz znatiželje, košnica, dvije, pet, 55, malo pribora, pa ti sve malo i sve ti treba, kao ženi cipele, pa oslikaj košnice, uredi prostor oko košnica, zasadi ovu biljku, pa još samo ovu, pa još jednu, da se nađe. I sav si posvećen i zanesen i opsjednut, umoran, a veseo i sretan, i ideš po još umora koji te odmara. Eto, tako bi glasio opis sve i jednog pčelara, velikog i malog, iskusnog i onog koji tek ubire znanja.

Jednog takvog, mi smo prepoznali u Alenu Sulejmanagiću. Same fotografije njegovog pčelinjaka i selfiji ispred košnica, sa pčelama u gro kadru, bile bi dovoljan svjedok svemu gore navedenom. Ipak, jedna lijepa priča se krije u pozadini i zaslužuje da je se ispriča. Pa, krenimo redom.

Prije 11 godina, želeći pobjeći u prirodu, Alen kupuje imanje, koje je, pokazat će se, idealna mikrolokacija za bavljenje pčelarstvom. A prilika i potreba, idu ukorak.

Bijeg u prirodu

– Ja, moja supruga kao i moji roditelji, radimo uredske poslove gdje smo po cijeli dan prikovani za stolice. I tako, kupili smo veliko imanje u mjestu Bosanska Bojna, 25 km udaljeno od Velike Kladuše, kako bi mogli pobjeći u prirodu, što dalje od ubrzanog gradskog života i svakodnevnih stresova. Tu smo sebi napravili drvenu kućicu za obitavanje, posadili veliku plantažu cijepljenog oraha i veliki voćnjak.

– S obzirom da imamo dosta prijatelja koji se bave pčelarstvom, mnogi od njih su govorili kako je prava šteta da nemamo pčele jer je mikrolokacija savršena za bavljenje pčelarstvom. Na očev nagovor, 2016. upisujem školu pčelarstva koju tradicionalno jednom godišnje organizira lokalno udruženje UP “Krajiška Pčela” Velika Kladuša.

– Bio sam jedini polaznik koji nije posjedovao pčele i koji se nikad prije nije susreo sa njima, te sam bio sasvim pogubljen u svemu tome. Bilo mi je teško pratiti nastavu, blijedo sam reagovao na pojmove kao što je: ram građevnjak, trutuša, varoa, satna osnova, zbijeg itd… Stvarno nisam imao pojma o čemu ljudi pričaju. Ipak uz pomoć Časopisa BH Pčelar kojeg od tad imam sve i jedan broj i koji je sada neizostavan dio pčelarske literature u mojoj mini knjižnici, te uz veliku i nesebičnu pomoć u dijeljenju pčelarskih savjeta mojih velikih prijatelja i pčelarskih znalaca, profesora Alijagića i predsjednika udruženja Nisveta Mujanovića, kao i mnogih drugih prijatelja pčelara, počeo sam se baviti pčelarstvom i slobodno mogu reći da sam se u pčele zaljubio “do ušiju” – kaže Alen, inače uposlenik JP BH POŠTI.

U porodici su se ranije njegov djed Osman kao i Osmanov brat Hasan, bavili pčelarstvom. Nešto pčelarskih gena, dospjelo je i do Alena…

– Oni su bili pčelari i to davne 1965. godine dok su još bili u zajednici u poznatom selu Todorovu koje se nalazi nadomak Velike Kladuše. Godine 1968. kad su se razdijelili, pčele su pripale Hasanu. Hasan ih je gajio sve do 1980. godine dok je još fizički bio sposoban. Ja u to vrijeme nisam bio ni rođen tako da ta činjenica da su mi djedovi bili pčelari nije mnogo pomogla, osim što sam možda naslijedio taj “pčelarski gen” koji me vratio na pčelarski put mojih predaka – prisjeća se Alen.

Jedno drugačije, nešto negativnije sjećanje, Alen nosi od svog prvog susreta s pčelama.

– Sada već davne 2005. godine, sjećam se bila je subota, dogovorio sam se sa rodicom da idemo zajedno na promociju diplome. Oboje smo studirali u Sarajevu i promocija nam je bila isti dan. Trebali smo krenuti u nedjelju poslijepodne kako bih u ponedjeljak prisustvovali promociji. No, dan prije, dok sam izlazio iz bazena i obuvao papuče, osjetio sam strahovitu bol. Pogađate šta je bilo? Stao sam na pčelu koja je bila u papuči.

– Do kraja dana noga mi je sva otekla, ali nisam se brinuo, nadao sam se da će sve biti u redu. Međutim, ujutro nisam mogao stati na nogu pa sam otišao u hitnu gdje sam dobio injekciju, kremu i štaku na koju sam se oslanjao prilikom hodanja. Zbog pčelinjeg uboda morao sam propustiti jedan od najvažnijih događaja u životu – promociju fakultetske diplome – prisjeća se Alen.

 Ako jezik ne trni – dobro je

Devet godina kasnije, Alen se opet susreo s pčelama. Strahujući od ponovnog uboda i eventualne alergije, s nelagodom je ušao u tetkov pčelinjak.

– Bilo je to 2014., tokom mog boravka u Švedskoj. Te godine tetak je pohađao pčelarsku školu i s entuzijazmom je pričao o pčelarstvu. Ali kad je predložio da virnemo u košnice, hm, s nelagodom sam pristao, strahujući od uboda, alergije… Međutim, sve je prošlo kako treba, i od tad se uvukao mali crvić radoznalosti u moj život.

– A onda je stigla i 2016., i sa sobom donijela pčele, a otklonila dilemu oko alergije na pčelinji ubod.

– Početkom 2016. sam otišao kod pčelara Džanić Hate i Ibrahima s namjerom da kupim dvije košnice. Oni su tad posjedovali 130 košnica, a ja sam se dvoumio i oko te dvije.

– Smijem li, želim li, hoću li znati, jesam li alergičan – brujalo mi je u glavi od pitanja.

– Sinko, trne li ti jezik kad te ubode pčelica, izaspeš li se, dišeš li teško – pitala je teta Hata.

– Ne, samo oteknem – kazao sam.

– Pa ti nisi alergičan, to je normalna reakcija. Još koji ubod i postat ćeš imun i na bol i otok – kazala je, a ja odahnuo.

– Vrijeme je pokazalo da je bila u pravu. A nakon razgovora s njima više nisam želio dvije košnice već pet – prisjeća se Alen.

Danas je, kaže, bogat čovjek sa 50 košnica, a širiti se svakako planira, postepeno i u skladu s mogućnostima, znanjem i slobodnim vremenom.

– Kod mene je u pitanju polustacionirani pčelinjak na 174 mnv. na kojem posjedujem jaku bagremovu pašu. Nakon bagrema, jedan dio pčelinjaka selim na pašu kestena, dok preostali dio ostaje na stacionaru na tihoj paši obilatog cvijeća sa proplanaka, brežuljaka i livada naše mikrolokacije skupljajući cvijetni med. S obzirom da bagrem veoma često zna izmaknuti zbog sve lošijih vremenskih prilika, i pored izvrsne mikrolokacije na kojoj imam pčelinjak, ja sam za svoje pčele pored 500 stabala bagrema posadio i preko 300 stabala medonosnog drveća paulovnije, stotinjak komada lješnjaka, preko 4 ha djeteline i preko 1,5 ha medonosnog cvijeća facelije. Prije nego sam se počeo baviti pčelarstvom posadio sam i 500 sadnica cijepljenog oraha.

 Košnica – tvornica pod vedrim nebom

Naš sagovornik ne štedi riječi ni kad opisuje zahvalnost prema ljudima koji su mu pomogli na njegovom pčelarskom putu.

– Član sam UP Krajiška pčela Velika Kladuša na čijem je čelu Nisvet Mujanović, veoma ambiciozan i sposoban čovjek koji svoj posao zbilja radi kako treba. Sjećam se kad sam prvi put selio pčele na pašu kestena, niti sam imao lokaciju, niti potrebnu opremu, niti prevozno sredstvo, niti ikakvo iskustvo s tim, a on je rekao: “Ideš na kesten i u mom dvorištu imaš sve što ti je potrebno, počevši od prevoznog sredstva pa nadalje”.

– Mnogobrojni su pčelarski stručnjaci u BiH koje cijenim i čiji rad i objave pratim, međutim stručnjaci koji imaju neizbrisiv trag u mom pčelarskom radu i čiji savjet uvijek bezrezervno primijenim na svom pčelinjaku su Sulejman Alijagić i Rasim Porić.

– Inače, svaki moj radni dan u pčelinjaku je priča za sebe, svaki put naučim nešto novo i svaka košnica je priča za sebe. Veoma je teško reći idem tad i tad na pčelinjak i radiću to i to. To je tvornica pod vedrim nebom i veoma se često desi da tog dana kad smo planirali odraditi nešto na pčelinjaku bude kiša ili jak vjetar koji nam onemogućuju bilo kakav rad u pčelinjaku. To je posebno otežavajuća okolnost za pčelare poput mene jer sam zaposlen i zbog toga moram uskladiti obaveze u preduzeću i pčelinjaku. Isto tako gotovo je nemoguće reći idem danas na pčelinjak i na svim košnicama ću uraditi to i to. Jedna košnica ima 5 okvira legla, druga 9, treća je ušla u rojevni nagon i tako dalje.

 Miris košnice je najljepši miris koji postoji na Zemlji!

Kod mene je pčelarstvo čisti hobi, jer me to opušta i oslobađa me svakodnevnog stresa. Neki ljudi kad su pod stresom prenose to na ljude oko sebe, posežu raznim antidepresivima i kojekakvim porocima. Meni nije teško upaliti auto, odvesti se na pčelinjak, prohodati oko pčelinjaka i udahnuti duboko najljepši miris koji postoji na zemaljskoj kugli, miris unutrašnjosti košnice. Svi problemi su u istom trenu nestali. Teško je to ljudima opisati koji se ne bave pčelarstvom, oni to veoma teško mogu razumjeti.

Ne zna za gubitke, a zna šta je varoa!

Nažalost, postoje i nesavjesni pčelari koji najveću napast i prijetnju pčelarstva danas, a to je po mom mišljenju nametnik, odnosno grinja varroa destructor, pokušavaju eliminisati na nedozvoljenje načine i u nedozvoljeno vrijeme. Prije svega mislim da tu vlada velika needuciranost pojednih pčelara, jer kako drugačije da nazovem to s obzirom da nesvjesno truju svoje potrošače kao i sami sebe.

Napasnika varrou destructor nikako ne bismo smjeli tretirati u medobranju i nedozvoljenim sredstvima jer sva ta sredstva ostavljaju rezidue u vosku i medu. Veoma je važno djelovati u skladu sa odlukama veterinarskih organa za tretiranje bolesti, voditi se načinom upotrebe i količinom sredstva koju je proizvođač naveo u uputstvu za upotrebu i što je najvažnije tretirati pčelinje zajednice poslije zadnjeg medobranja u godini, s čim isključujemo svaku mogućnost da se neki od kontaminata nađe u medu.

Ja zasad nemam negativnih iskustava sa pčelinjim bolestima, jer nastojim da u toku cijele godine onemogućim takvu pojavu. Svake godine nastojim da izmijenim dio starog pčelinjeg saća jer je ono jedan od uzročnika oboljenja pčelinjih zajednica kao što su virusi, krečno leglo, nozemoza, tokom cijele godine imam postavljene higijenske pojilice, osim zimi kada su pčele u pčelinjem klubetu i kada ne opšte sa prirodom, redovno čišćenje AV podnica, dezinficiranje tla oko pčelinjaka, čišćenje i dezinficiranje kompletne opreme, tretiranje pčelinjih zajednica protiv nametnika varoe i prihrana u avgustu poslije medobranja i priprema za zimovanje.

Kada se sve ove stavke ispoštuju nema mjesta ni za kakve bolesti pčelinjih zajednica. Da sam na pravom putu govori i činjenica da nikad do sad nisam imao niti jedan jedini gubitak pčelinje zajednice što me posebno čini radosnim.

(E. K./bhpčelar)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY