Alija Lulić, pčelar iz Krivaje kod Cazina: I pčele vole med!

Alija Lulić, pčelar iz Krivaje kod Cazina: I pčele vole med!

SHARE

 Pčele su kao i čovjek, ako ih slabo hraniš, brže će ih napasti bolest, brže će im oslabiti imunitet, nema tu neke velike filozofije

U pitomom kraju gdje je još priroda netaknuta, u mjestu Krajina kod Cazina, sa pčelama se druži još od djetinjstva Alija Lulić. Alija je po zanimanju automehaničar no, od 2008. godine je u vojnoj penziji. Vlasnik je i Zlatnog ljiljana no, s ponosom naglašava kako je on prije svega pčelar.

– S pčelama se družim još od djetinjstva jer je moj rahmetli otac Šaban bio pčelar. Pčelario je s tada popularnim trnkama – vrškarama. No, u ratu je pčelinjak nepovratno izgubljen ali, ostala je ljubav ka pčelama. S odlaskom u penziju, a bilo je to 2008. godine, odlučujem da nastavim tamo gdje je rahmetli otac stao. Nisam znao kako, kud šta, odakle početi? Mig sudbine ili šta je već bilo, tada na trafici nailazim na časopis BH pčelar. Mislim da je već nastala 2009. godina. Kupujem novine i listajući ih, sjećam se lijepih mirnodopskih dana, mog oca, našeg pčelinjaka. Želja za pčelarenjem se pojačala. I tako, volim reći da je BH pčelar “kriv”, ja zapčelarim.

– Te 2009. sam kupio jedan sanduk s pčelama od jednog starog i iskusnog pčelara koji mi zbog poznih godina ali i velike udaljenosti, nije mogao dolaziti na pčelinjak i obučavati me. Tada dolazim do Cazinjanina Seada Kovačevića, iskusnog pčelara sa oko osamdesetak košnica. On mi jako puno pomaže i u teoretskom i u praktičnom smislu. Ovom prilikom mu  se puno zahvaljujem i usput naglašavam svim pčelarima početnicima – nađite mentora, nekog iskusnijeg od vas. Koliko god bili uvjereni u sebe i svoje sposobnosti – vjerujte mi – mentor vam je potreban.

Ima važnijih stvari od broja košnica

– Ja sam takođe jako puno naučio od BH pčelara, magazina koji je obavezno štivo za svakog pčelara. Čitajući ovaj sjajni magazin i prateći rad iskusnih pčelara, polako sam radio, učio, nadograđivao se. Kad imate uz sebe BH pčelar, kao da pored sebe imate tuce mentora – priča nam Alija, danas ponosni vlasnik dvadesetak košnica.

– Svakako mislim da je od broja košnica koje jedan pčelar ima – daleko važniji njihov kvalitet. To je ono što omogućava višak pčelinjih proizvoda. U ranijim vremenima pčelari su počinjali sa malim brojem košnica. Ekonomski opravdan je broj od stotinjak pčelinjih društava. Od vas zavisi želite li biti pčelar hobista (do deset košnica), pčelar amater između 20 i 50 košnica ili profesionalac (preko 50 košnica). Za sve početnike pravila su ista. Najvažnije je da budući pčelari kupuje zdrava društva, kvalitetne košnice i opremu. Meni je pčelarstvo još uvijek hobi, ne ovisim o pčelama. Da bi neko živio od pčelarstva mora imati barem pedesetak jakih društava pa i više. Ispod 50 sanduka nema nikakvog profita, to je samo pokrivanje troškova (osim ako mu to nije sporedna djelatnost). U pčelarstvo treba konstantno ulagati, skupo je to zanimanje. Ali, bez obzira na to, onaj ko voli pčelu i jednom zapčelari, nikad neće odustati. Svakako je ljepše, zdravije i korisnije biti u pčelinjaku nego u kakvoj direktorskoj fotelji – kaže Alija.

Med koji proizvode njegove pčele je pretežno šumski. Bude i livade. Svoje je košnice Alija smjestio u blizini kuće, između opojnih mirisa šafrana, pitome djeteline, lijeske…

– Krivaja se nalazi na nisko- brdovitom reljefu između 300 i 400 metara nadmorske visine. Ovdje prevladava medonosno drveće i bilje: bagrem, lipa, joha, vrba, trešnja, lijeska, maslačak, kupina, pitoma djetelina ali i divlja, a u proljeće kraj zaživi u zelenilu i šarenilu visibaba, jagorčevine, šafrana…Med koji proizvode moje pčele je bagremov, lipov, livadski pa i šumski – priča nam Alija.

Prilikom vrcanja meda, Aliji pomaže majka Senija i supruga Sanela. Ako bude potrebe, u pomoć uskoče i braća.

– Sanela se ne plaši pčela, jako ih je zavoljela. Ona mi je desna ruka. Pomaže mi u bojenju košnica, postavljanju satnih osnova, pretapanju voska, vrcanju i pakovanju meda kao i pri skidanju rojeva.

Pčelarstvo je za mene puno više od šarolikh nijansi i broja košnica.Svoje je novo zanimanje Alija veoma ozbiljno shvatio pa je tako pohađao i školu pčelarstva koju je u sklopu projekta „Agriterra“  organizovao Savez pčelara Unsko-sanskog kantona.

– Bilo je to krajem 2012. godine. Predavači su nam bili iskusni pčelari, Sulejman Alijagić, Šefik Rošić, Sead Mesić, Hazim Hodžić i drugi. Nakon pedesetak časova, po završetku edukacije, dobio sam certifikat kao dokaz da sam uspješno odslušao sva  predavanja te da posjedujem osnovna znanja koja su potrebna da bi se neko uspješno bavio pčelarstvom.

Jaka zima – dobra sezona

Alija kaže kao on i njegova porodica redovno konzumiraju med i druge pčelinje proizvode.

– Domaći med je lijek za sve i ne treba za njim posezati samo u slučaju bolesti. Med više koristi zdravim ljudima. Jedite med da se ne razbolite. Ali, naglašavam, samo pravi med od provjerenih pčelara – priča Alija.

A za dobar med, šta je potrebno – pitamo našeg sagovornika.

– Jaka zima. Kad pod nogama škripi snijeg. Pčelari vole takve zime, raduju se žestokim minusima, posebno u februaru. To treba biti želja svakog pčelara, naravno pod uvjetom da je svojim pčelama osigurao dovoljno hrane i to kvalitetne, jer oštra zima garantira neophodan mir pčelama, a i znak je dobre naredne sezone – optimističan je Alija.

Ponosno nam pokazujući svoje očuvane i lijepo obojene košnice, Alija ističe da je pčelarstvo za njega puno više od šarolikh nijansi i broja košnica.

– Kako sam u penziji, imam vremena pa sam se malo pozabavio farbanjem košnica. Pčele privlače tople boje, tako se na udaljenosti lakše snalaze pa sam košnice farbao naizmjenično žutom i crvenom bojom. Inače, ja prije svega pčelarstvo posmatram kao naučnu disciplinu i mislim da je za uspješno pčelarenje potrebno uvijek učiti i stjecati nova saznanja. Pročitao sam „brdo“ knjiga i literature o pčelarstvu, učestvovao na raznim seminarima i predavanjima, ali i danas učim o pčelama i mislim da su one neiscrpan izvor novih saznanja i spoznaja i o našem bivstvovanju na ovom svijetu – nadahnut svojim radilicima pripovijeda nam Alija.

I pčele vole med!

Do sada nisam imao na svu sreću nikakvih bolesti pčela, a redovno sam vršio analize od strane VET -Cazin na svom pčelinjaku. Problem kao i kod svih pčelara jest varoa koju suzbijam sa Varolikom ili Varostopom koji mi se veoma efikasno pokazao do sada. Tretiranje vršim po završetku vrcanja i u drugom mjesecu prije legla. Tretiram tri puta u razmaku od sedam dana i veoma sam zadovoljan učinkom. Do sada na svu sreću nisam imao potrebe da ponavljam postupke. Oksalnu kiselinu lično ne koristim iz razloga što nisam osjetio potrebu. Meni je najbitnije da pčelama ostavljam dovoljno meda čistog, da im što manje dodajem bilo kakve hrane. Zato ove godine vidjevši da ima malo unosa, dovoljno samo za njih, nisam ni vrcao, pa se nadam da će mi se to vratiti sljedeće godine kao i svima nama pčelarima. Medno svima.

KAKO SE ISPRAVNO PČELARI?

Svi oni koji žele ili su počeli da se bave pčelarstvom, moj im je savjet da prvo pronađu dobrog mentora. Zapravo, prvo trebaju razmisliti da li su oni za tog zanimanja i da li je to zanimanje za njih. Razgovarajte sa pčelarima, idite na predavanja, čitajte literaturu.

Ne kaže se zalud da čovjek uči dok je živ i opet sve ne nauči. Tu mnogo znači znanje, želja, financije, a i mjesto postavljanja pčelinjaka. Pčele moraju imati mir, da njima ne smeta niko, a i da one ne smetaju nikom. U krugu od četiri kilomegtra od mog pčelinjaka, nalazi se još pet pčelinjaka, sa od pet do 15 društava. Ali, mi se svi međusobno poznajemo i radimo zajednički i u dogovoru. Kad vršimo prihranjivanje, radimo skupa da ne dođe do grabeža. A ujedno se i družimo i prenosimo svoja iskustva. Isto to radimo i kad vršimo tretiranje protiv varoe. Uzalud je da jedni tretiramo, a drugi ne, onda bi to bilo kao da nismo ništa ni radili. A to radimo redovno, prije i poslije vrcanja, da ne bi imali zaostataka u medu. Redovno vršimo analize na razne bolesti od strane Veterinarske službe Cazin. Radimo koordinisano preko udruženja UP Kesten Cazin čiji smo i članovi. Do sada hvala Bogu nismo imali nikakvih problema niti bolesti pčelinjih društava u našim pčelinjacima.

Prije ulaska na pčelinjak mora se znati: PČELE UBADAJU I SVAKI UBOD MOŽE BITI FATALAN!

Da bi neko bio pčelar, mora znati da pčele ubadaju žaoku. To znači da će rijetko koji kontakt sa pčelama proći bez bola. Bol je uvijek isti; samo su vidljive posljedice različite. Neko više otekne i duže, a neko manje i kraće, što u principu i nije bitno ali treba da se zna da je svaki čovjek otporan – u isto vrijeme i alergičan na pčelinji ubod. Naučno je dokazano da trajni imunitet za pčelinji ubod ne postoji, kao ni trajna alergija. To bukvalno znači da svaki, baš svaki, ubod može biti tragičan (da prouzrokuje smrt ukoliko se ne ukaže vrlo brza medicinska pomoć u kritičnom vremenu). (E. K/arhiv BH pčelara)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY