Enes Bahtić, krajiški pčelar: U PRIJEDORU JE DRAGOMIR VUJKOVIĆ PRVI RADIO TRETMAN...

Enes Bahtić, krajiški pčelar: U PRIJEDORU JE DRAGOMIR VUJKOVIĆ PRVI RADIO TRETMAN OKSALNOM KISELINOM, A JA SAM BIO PRVI U SANSKOM MOSTU!

SHARE

Pitamo ga – kome duguje zahvalnost za prve lekcije u pčelarstvu, a on odgovara – knjigama, predavanjima, školama pčelarstva i vlastitoj upornosti. Pojašnjava i zašto je to tako. Veli pčelari su škrtice u znanju, čak znaju ponekad dati pogrešne upute, pa onda zbijaju šale na njegov račun.

Enes Bahtić iz sela Čaplje kod Sanskog Mosta gazi kroz 55. godinu, a u pčelarstvu je više od polovine životnog vijeka. Da nije bilo ratnih dešavanja, sigurno bi, više od polovine njegovog života bilo u znaku pčele i pčelarstva. Kao golobradi mladić sa tek navršenih 20 godina života pčelario je u trnkama. Bilo je to devedesetih godina prošlog vijeka; on taman završio srednju školu i zamomčio se, a dobio na poklon trnke s pčelama.

“Nije mi bilo mrsko. Naprotiv! Baš sam im se obradovao i posvetio. Ali, dođe rat i sve stade – započeo je besjedu za BH PČELAR Enes ahtić, za kojeg kažu da je jedan od najvećih, ako ne i najveći pčelar u Sanskom Mostu. U vrhu je i na području cijelog USK-a. Rame uz rame je sa Remzijom Hodžićem, Elvirom Šehićem, Šefikom Rošićem….

Darovi UNHCR-a iz Travnika

Ove jeseni je zazimio 180 društava. Veli sve je uradio po PS, čak se angažovao još I više nego prethodnih godina. Zbog loše i teške pčelarske sezone pčelama je neophodna velika pomoć, briga, njega i tretmani.

Da je očaran ovim malim bićima odavno nema dileme. Isto tako I da je ponosan na sve ono što je postigao – nema dileme. A sve je postogao sa svojih deset prstiju, snagom volje, inatom i upornošću. Kaže dag a je kao golobradog mladića u svijet pčelarstva uvodio njegov stric, koji je bio uspješan pčelar u Sanskom Mostu.

Nažalost, zbog rata Enes je bio zaboravio na pčele, ali odmah nakon okončanja neprijateljstava u BiH, vratio se u pčelarske vode. Bilo je to 1996. Godine. Travničani darivali društva, a UNHCR sanduke.

“Prva tri sanduka dobio sam od UNHCR-a, jedno društvo mi darovali pčelari iz Travniika, a dva sam kupio – sjeća se naš sagovornik.

Pitamo ga – kome duguje zahvalnost za prve lekcije u pčelarstvu, a on odgovara – knjigama, predavanjima, školama pčelarstva i vlastitoj upornosti. Pojašnjava i zašto je to tako. Veli pčelari su škrtice u znanju, čak znaju ponekad dati pogrešne upute, pa onda zbijaju šale na njegov račun.

“Zahvalan sam tadašnjim iskusnim i starijim pčelarima što sam od njih naučio kakav čovjek ne treba biti. Ja sam najsretniji kada nekome nešto pomognem ili ga mladog pčelara uvedem u tajne pčelarstva. Znam kako je kad se traži savjet, a on izostane – kazat će Enes I nastaviti da priča kako je, uz porodicu, pčelarstvo je njegova najveća ljubav i preokupacija kojoj posvećuje najviše ljubavi i slobodnog vremena.

– Jednostavno, volim prirodu i posebno voćarstvo, pa je i ljubav prema pčelarstvu nešto što je došlo samo od sebe. Ovo je posao koji vam jednostavno uđe pod kožu i vremenom ga toliko zavolite da život ne možete zamisliti bez njega. Tako je bilo i sa mnom, vremenom sam povećavao broj košnica i danas sam jedan od najvećih proizvođača u Sanskom Mostu.”, kaže Bahtić.

Medonosno bilje, heljda, kesten…

Pčelinja društva drži na četiri različite lokacije, a pored 12 dunuma imanja u rodnom Čaplju, dio košnica locirao je kod rodbine i prijatelja u okolici Cazina, Bosanske Krupe i Bosanskog Novog. Kaže kako se radi o šumskim i za pčele medonosnim područjima, što ima veliki značaj kada je riječ o proizvodnji i kvalitetu meda. Uz sve to svake godine svoja imanja zasadi mladim medonosnim biljem, sije i heljdu.

Enes je zaposlen u sanskoj osnovnnoj školi “Hasan Kikić”. Tu je, kaže, završavao svoje osnovno obrazovanje, čak imao i prve kontakte sa pčelama i pčelarstvom. I eto sudbina se pobrinula da pod ovim krovom i danas uživa. Kaže, da je pčelarstvo poljoprivredna grana u koju su potrebna značajna i kontinuirana ulaganja.

“Potrebno je stalno ulagati, ali ako pametno i kvalitetno radite, sve što uložite vratiće vam se, pa nekada i višestruko. Naravno da je potrebno dosta napora, truda i ljubavi, a najviše vremena uložiti u ovaj posao ako želite uspjeh.”, kaže Bahtić.

Enes proizvodi sve vrste meda i sve što pčele stvaraju. Jedino, ne uzima pčelinji otrov I ne vjeruje da će se ikada time baviti. Bahtić hvali čistu i nezagađenu prirodu u Sani I okolini, koja je idealna za bavljenje pčelarstvom.

“Poslije rata imamo situaciju da su industrijska postrojenja, koja su nekada bila veliki zagađivači okoline, propala i više ne rade. Čitav prostor Sanskog Mosta, pa i Unsko sanskog kantona danas predstavlja ekološki raj, to je bogatstvo šume i vode, što je idealno za nas.”, objašnjava Bahtić.

Ipak, ističe kako je u bavljenju pčelarstvom potrebna kontinuirana edukacija i primjena savremenih metoda i dostignuća u toj oblasti. Kaže kako redovno posjećuje stručna i edukativna predavanja, te da uvijek nauči nešto novo. Sve što nauči I usavrši primjenjuje na svome pčelinjaku, te nesebično prenosi kolegama pčelarima u Sanskom Mostu.

“Prvi sam u ovom kraju počeo raditi tretmane s oksalnom kiselinom. Tu tejhniku sam svladao u Prijedoru. Tamo je 1998. godine Dragomir Vujković počeo primjenjivati ove tretmane, a ja sam godinu dana kasnije sve to radio u Sanskom Mostu – sjeća se naš sagovornik.

Enes naglašava da posebnu pažnju poklanja zaštiti svojih pčelinjih društava, jer od toga direktno zaviti sudbina pčela i proizvodnja mednih proizvoda. Dodaje kako veliku opasnost za pčele, u posljednje vrijeme, predstavlja upotreba hemijskih sredstava kojima se tretiraju zasadi malina na ovim prostorima.

Na kraju dodaje kako su njegovi planovi u budućnosti vezani za povećanje broja košnica i količine meda kojeg proizvodi. Preporučuje svima da se bave pčelarstvom i nesebično nudi svaku vrstu pomoći onima koji se odluče na takav korak.

“Pčelarstvo je razvojna šansa ovih prostora i drago mi je što to prepoznaju lokalne vlasti u Sanskom Mostu koje nam pružaju nesebičnu pomoć u poslednje vrijeme. Imamo idealne uslove, samo je potrebno zasukati rukave i prionuti na posao.”, zaključuje ovaj sanski pčelar na kraju naše posjete.

Rekorder po broju zlatnih medalja
Bahtić se prvi put ove godine pojavio na domaćim takmičenjima za analize I ocjenu meda. Na Internacionalnom sajmu meda “Medena Tuzla” osvojio je četiri zlatne I jednu srebrnu medalju. Po broju osvojenih priznanja apsolutni je sajamski rekorder u svih 12 godina koliko se održava “Medna Tuzla”.

Osvojio sam zlatne medalje za livadski, cvijetni, šumski i kestenov med u konkurenciji oko 150 učesnika iz petnaest evropskih zemalja . Kvalitet meda je laboratorijski testiran na Veterinarskom fakultetu u Tuzli i znači potvrđen naučnom metodom.”, kaže Bahtić.
Nisu ga zaobišla zlatna priznanja ni na mostarskim federalnim “Danime meda”, održanim početkom decembra 2017. godine.

Enes je istinski ambasador BiH i u Sloveniji, gdje od 2009. godine redovno osvaja zlatna odličja na Sajmu meda u Bariču. Prije dvije godine, u konkurenciji brojnih učesnika iz više zemalja regiona, osvojio je jednu zlatnu, tri srebrne i jednu bronzanu medalju.

“Tada sam ostvario rekord, a prethodnih sam osvajao po jednu do dvije medelje – skromno će naš sagovornik.

“Nije bilo godine da iz Slovenije ne donesem jednu do dvije medalje, a ponekad nekad
Dobar glas se daleko čuje

Kada su uslovi za pčelarstvo nepovoljni, proizvodnja jedva dobaci do jedne tone, kaže ovaj pčelar. Plasman i prodaja meda je nešto što muči najveći broj proizvođača, ali Bahtić kaže kako za njega nema zime, jer najviše proda na kućnom pragu.

“To vam je jednostavna formula, dobar glas daleko se čuje. Ljudi znaju da je med koji proizvodim prirodan i kvalitetan i u najvećem broju slučajeva dođu kod mene kući kako bi ga kupili.”, kaže on. (bhpčelar/E.M./Z.Č.)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY