Lakica Marković, veterinarski tehničar i pčelar iz Bijeljine: NAJTEŽE MI JE KAD...

Lakica Marković, veterinarski tehničar i pčelar iz Bijeljine: NAJTEŽE MI JE KAD SE ROJ UDOMI U ODŽAKU

SHARE

Tek mu je 21 godina, završio je Poljoprivrednu i medicinsku školu, smjer za veterinarskog tehničara. Nedavno se zaposlio u bijeljinskom Institutu za vodu, a uporedo studira na Fakultetu zdravstvenih nauka, smjer sanitarni inženjering. Igra i folklor. Sa pčelama se druži od malih nogu, treća je generacija pčelara u porodici

Lakica Marković iz bijeljinskog mjesta Hase se sa pčelama počeo družiti još kao srednjoškolac. Zvanično je to bilo 2016. godine, mada njegove veze sa pčelama traju od najranijeg djetinjstva.

–           Potječem iz stare pčelarske porodice, gdje sa familija sa majčine strane odvajkada bavila pčelarstvom. U porodičnoj tradiciji, moglo bi se reći da sam ja treća generacija pčelara. Pčelario mi je djed (majčin otac) u ugljavičkom Ravnom Polju. Pčelario je čuvenim „AŽ“ košnicama, za koje je imao samo riječi hvale. Imao je petnaestak društava – kaže na početku razgovora Lakica.

 Kako sam „dosađivao“ čika Aci?

Lakica je nastavio gdje je otac Stevo stao

Tek mu je 21 godina, završio je Poljoprivrednu i medicinsku školu, smjer za veterinarskog tehničara. Nedavno se zaposlio u bijeljinskom Institutu za vodu, a uporedo studira na Fakultetu zdravstvenih nauka, smjer sanitarni inženjering. Igra i folklor.

–           Bez ljubavi prema pčelama nema ni uspješnog pčelara – objašnjava naš sagovornik i dodaje:

–           Uzalud vam i sva literatura i praksa, ako se tome ne posvetite stopostotno srcem,jer pčelarstvo nije industrijska grana.

Marković je zazimio 15 društava. Prilikom nedavnog pregleda, nije bilo ništa sumnjivo. Društva su dobro prezimila, sjajno izgledaju, dodao im je pogače.

Osjeti se tokom razgovora da Lakica odaje utisak iskusnog pčelara, što je i normalno jer on ima bogato, desetogodišnje iskustvo u pčelarstvu. Kao desetogodišnji dječak stalno se vrzmao uz djeda, a kasnije i još jednog pčelara iz komšiluka –Aleksija Ace Bojića.

–           Uz djeda sam mnogo toga učio i naučio, i kasnije sam sve to znanje primijenio u svojoj oazi pčela. Nakon njegove smrti imao sam sreću da mi se u komšiluku pojavio Aleksije Bojić, poznatiji kao deda Aco. On je 2013. godine preselio svoj pčelinjak iz sela Zagoni u Hase, nedaleko od moje kuće. Svako malo, kad god bih ga vidio u pčelinjaku, ja bih trk kod njega, da mu „dosađujem“ pitanjima, pa i pomaganjem oko košnica.

Kaže, da sada ne bi ponovio ono dječije pitanje prilikom prvog susreta sa komšijom, ali se ne kaje što je umjesto „dobar dan“ svoga komšiju pitao „šta radiš“?

On me je zaćuđeno pogledao, a onda mi počeo lijepo objašnjavati šta radi. Čak mi je rekao da nabavim sebi jednu pčelarsku bluzu i da polako sa njim učim zanat. Tako sam i uradio. Nabavio sam bluzu i jedva sam čekao da ponovo dođe na pčelinjak pa da počnem raditi sa njim. Od djeda Ace sam naučio da pčelama prilazim mirno i bez nervoze – sjeća se te životne epizode Lakica.

Lakica sa djeda Acom

Komšija pčelar Aco će kasnije, kroz druženje, saznati za Lakicinu bolnu dječačku priču. Naime, prije ratnih sukoba u BiH, Markovići su u Hasama imali pčelinjak. Lakicin djed s majčine strane je imao petnaestak društava. Nažalost, u toku rata sve je uništeno, djed je u međuvremenu umro.

–           Sjećam se tatine uznemirenosti. Bio je jako tužan. Polovina tih sanduka je trula, neki su čak i bili leglo stršljenova. Sve je to on počistio, pokušao spasiti šta se dalo spasiti. Sačuvao je samo 7 sanduka, koje je bio spremio, samo da se roj ubaci i da se počne pčelariti iznova – kazuje Lakica.

Dječački snovi

Prvih poratnih godina tata se nije uspijevao ponovo aktivirati, spašenu opremu je spremio za neka bolja vremena, ne sluteći da će njegov sin Lakica ubrzo donijeti prva društva u dedine košnice.

–           U kući imam sve spremno, imam prijatelja čika Acu pčelara, ali nemamo pčela.

–           Jedno jutro sam došao čika Aci i kazao mu da hoću da imam i ja svoje pčele. I nabavio sam nekoliko rojeva. Nešto mi je poklonio i čika Aco. Ali, mladost – ludost! Nisam bio dobro „ispekao“ zanat, a započeo pčelariti. Pčele su mi bile u košnicama i vrškarama, ali su nam smetale u bašti. Napravio sam jedno postolje koje je bilo malo dalje od tog mjesta, gdje su pčele bile, pa sam ih prebacio. Nisam tada znao da ću napraviti pometnju i da će one pobjeći ako se prebace tokom ljeta sa jednog mjesta na drugo. Niko mi nije rekao da se trebaju odvući par kilometara dalje od toga mjesta, pa da se par dana kasnije vrate na novo mjesto.

Lakica Marković: Ne mogu da kažem da sam “veliki pčelar”, ali planiram da povećam broj sanduka i proširim svoje znanje i umijeće u bavljenju ove divne grane poljoprivrede

–           Te godine sam ostao bez rojeva. Nisam ih više ni nabavljao, samo sam pomagao deda Aci prilikom rada kod njega na pčelinjaku. Tek 2016. godine, (26.10.2016.) sam kupio tri društva od jednog pčelara iz Ravnog Polja, koji ih je spremio za zimu. Plaćao sam po društvu 150 KM. Nisam žalio pare, jer mi je bila želja da se nastavi porodična tradicija.Te godine sam se zvanično počeo baviti pčelarstvom.

I, eto tako su dječački Lakicini snovi pretvoreni u stvarnost.

Već slijedeće godine je proširio pčelinjak na osam društava, a u 2018-oj svoje pčelinje carstvo je povećao na 18 društava.

–           Neka sam društva spojio, pa sam zazimio petnaestak. Uvijek potenciram da imam jaka društva, jer od slabića nema prinosa.

Lakica nam je otkrio da planira „aktivirati“ još jedan pčelinjak na djedovini u Ravnom Polju. Najveću pomoć u pčelinjaku ima od oca i majke. U pčelinjaku je najsretniji. Kaže da uživa dok gleda rad i organizaciju pčela, a onda uzdahne:

–           Kamo sreće da smo mi kao pčele organizovani; kakvo bi mi društvo bili!

Poslatica su mu rojevi, a najteže mu bude kada roj uleti u odžak. Jako ga je teško istjerati u vrškaru.

–           Namučim se, ali i uspijem – uz pobjednički osmijeh zadovoljstva pohvalio nam se Lakica.

Rojevi za dr. Đurića

Prijateljstvo doktora Novaka Đurića i moga oca Steve Markovića traje skoro 30godina. Sjećam se kako je moj tata, kad god bi uhvatio neki roj, poklanjao ga doktoru, koji je u to vrijeme bio nadaleko poznat pčelarski stručnjak.

Davali smo po nekoliko uhvaćenih rojeva godišnje. Tih godina nisam ni razmišljao o pčelarenju, jer sam bio mali i kako djetetu to mi nije padalo na pamet. Ali, pamtim taj osjećaj zadovoljstva moga tate što daruje doktoru, a doktorovu radost i ozareno lice kada bi dobio uhvaćeni roj.

Možda iz tih vremena i kod mene je ostala neka potreba darivanja. Ne može se riječima opisati taj osjećaj kada nekome poklonite roj pčela. Ja sam prošle godine darovao četiri  društva spremljena za zimu. Prelijep je to osjećaj… – kaže Lakica.

/Arhiv BH pčelara/

 

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY