Pčelarske dogodovštine Muhameda Spahića, hrabrog dede pčelara iz Semizovca: Kukavica umire više puta...

Pčelarske dogodovštine Muhameda Spahića, hrabrog dede pčelara iz Semizovca: Kukavica umire više puta dnevno, hrabar čovjek samo jednom!

SHARE

Rasprodao je svoj pčelinjak, jer su ga godine sustigle. Ali, nam je odlučio pokloniti svoje bogato znanje, recepte, savjete i uspomene iz pčelarskog života. Objavljivat ćemo to u nastavcima

O Muhamedu Spahiću, jednom od najstarijih i ujedno najuspješnijih pčelara u Sarajevu, već mnogi su se naslušali mnogih lijepih i poučnih priča. Ali, Muhamed je kao riznica, uvijek ima ispričati i otkriti nešto novo, zanimljivo i korisno za one koji dijele istu strast koju i on ima – pčele i pčelarstvo. Rasprodao je svoj pčelinjak, jer su ga godine sustigle. Ali, nam je odlučio pokloniti svoje bogato znanje, recepte, savjete i uspomene iz pčelarskog života. Objavljivat ćemo to u nastavcima

“Kroz dugogodišnji rad, uspio sam odgojiti pčele koje uopće nisu agresivne niti ubadaju. Osim toga, doživio sam i niz prijatnosti, ali i neugodnosti – govori Muhamed dok pokazuje fotografiju na kojoj gol do pasa radi na pčelinjaku i tvrdi da ga ni jedna jedina pčela nije ubola.

Sahani meda

Ipak, Muhamed je najviše poznat po svojoj hrabrosti. Trenutno ga krasi i nadimak „hrabri dedo pčelar“ iz Semizovca zbog njegove strasti i umijeća oko hvatanja i „skidanja“ odbjeglih rojeva sa velikih visina.

“Iako u poznim godinama, nisam se ustručavao, niti plašio popeti na drvo. Nedavno, me zvao komšija pčelar, puno mlađi od mene. Kaže, eno ga roj na omoriki, šta da radim, hoćeš mi pomoći, ti to bolje i lakše radiš – prepričava Muhamed i objašnjava kako je tu misiju uspješno završio.

Sve je počelo davne 1949. godine. Kao dječačić, svoje pčelarstvo je počeo ni manje ni više nego sa bumbarovima.

“Šta ću, bio sam dijete, našao sam bumbare, prenio ih u svoje male košnice i zapčelario. I dan-danas razlikujem svakog bumbara. Ljudi ne znaju, ali i njih ima više vrsta – smije se Muhamed i objašnjava kako je tada odrastao u selu Ivanići, koje se nalazi u neposrednoj blizini Čevljanovića.

U taj vakat, kaže, med od bumbara je bio posebno cijenjen kod problema sa očima.

– Malo je rjeđi od pčelinjeg jer ga bumbari ne poklapaju, ostaje u njemu puno više vode pa ga je starijima bilo lakše nanositi na oči. Međutim, isto tako se može koristiti i pčelinji ako se malo razrijedi vodom – u toku razgovora uvijek Muhamed ubaci nešto i iz svog znanja kojeg je sticao godinama.

Nakon bumbara, u njegov život ušle su i pčele. Kaže kako je imao komšiju pčelara. Pogled nije skidao sa njegovih košnica.

“Kada mu je jedne prilike roj pobjegao na visoko drvo, niko se nije smio popeti. Ja se nisam bojao. Uspio sam ga skinuti i od tada je krenula moja priča o hvatanju odbjeglih rojeva. Kada god bi neki roj pobjegao, zvali su mene. Stavili bi mi sito na glavu, zamotali bi me ćaršafom i davali trnku u koju bih trebao stresti roj. Za tu moju uslugu, nakon vrcanja, uvijek sam dobivao po nekoliko sahana meda – sjeća se za njega nostalgičnih dana Muhamed.

Ozbiljnije se u pčelarstvo upustio kada je njegova majka dala najbolju ovcu koju su imali za trnku pčela. Tada je učio osnove da bi od 1976. godine počeo da pčelari profesionalno.

“U ratu sam izgubio sve, ali sam nakon rata, sada nastanjen u Semizovcu ponovo sve obnovio. Morao sam. Bez pčela ne mogu živjeti – kaže Muhamed koji je i u ovim poznim godinama za sebe ostavio 15-ak košnica pčela. Iako je rad oko njih otežan, on ne odustaje.

“Dok god, makar na koljenima, mogu raditi s pčelama, imat ću barem jednu košnicu, da se imam sa nekim razgovoriti – odhukuje vrijedni pčelar.

 Vrijedna sadaka

Iz svoje bogate pčelarske historije izdvaja i nekoliko dogodovština. Možda najupečatljivija od njih je ona koja mu se desila prije tri godine.

“Zove me prijatelj iz Ivanića, kaže, roje se uhvatio na nekoj vrbi i ne znaju niti smiju da ga skinu. Spremim se odmah i odem sa zetom. Kada sam stigao, skupila se tu njih trojica i naglabaju. Međutim, roj više nije bio na vrbi. Otpustio se sa nje i završio je na omoriki, na nekih deset metara od zemlje. Zasučem rukave i počnem se penjati na omoriku – prepričava Muhamed.

Tvrdi da je do tada uvijek imao osiguranje, sa sobom je nosio uže i vezao se za stablo. Ovog puta, zbog žurbe, to nije napravio.

“Popeo sam se do roja, stresao pčele, ali su one počele da padaju i po meni. Počeo sam bježat i ubrzano se spuštati niz omoriku. Izdala me snaga i pao sam. Sa deset metara visine. Letio sam pravo na glavu, na kraju sam se ipak uspio „dočekati“ na stražnjicu. Ja, a i moji prijatelji smo mislili da od mene nema ništa, da sam se sav skršio i da mi je sve slomljeno. Na svu sreću, ništa mi nije bilo. Dragi Bog me sačuvao. Svi su me gledali i govorili kako sam sigurno nekada negdje dobre sadake dao – prepičava Muhamed nemili događaj.

Nakon nekoliko dana, mjesto udarca je samo pocrnilo. Nikakvih drugih posljedica nije bilo, a Muhamed se osjećao čudno i bio je siguran da je dobro prošao samo zbog dobrog djela koje je napravio.

“Znam da me zbog toga Bog sačuvao. Bio je april, nekada prije rata. Rijeka Bosna u Semizovcu nabujala, nosi sve pred sobom. Bio sam na mostu i ugledao kako je dječak upao i kako ga voda nosi. Bez razmišljanja sam skočio, izvukao ga iz vode, ispumpao mu vodu. Tekla je iz njega kao iz flaše. Pozvao sam sina, hitno smo ga odvezli u bolnicu… Spasio sam mu život. Samo zbog te hrabrosti, mislim da je i mene Bog spasio – govori Muhamed čija hrabrost nije vezana samo za pčelarstvo.

“Kukavica umire svakog dana po nekoliko puta. Hrabar čovjek samo jednom – kaže pčelar Spahić, kojem se mlađi pčelari svakodnevno obraćaju i traže stručni savjet i pomoć.(bhpčelar/A. H.)

Muhamed Spahić

 

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY