Predsjednik Skupštine Udruženja pčelara „Prva pčela“ iz Prijedora Mile Knežević (64):  Kaskamo...

Predsjednik Skupštine Udruženja pčelara „Prva pčela“ iz Prijedora Mile Knežević (64):  Kaskamo za ostatkom svijeta jer smo loši pregovarači, a svako udruženje vodi svoju politiku

SHARE

  Kada bismo mi pčelari barem u hiljaditom dijelu bili organizovani kao pčele, bili bismo na krovu svijeta. Kada ih gledate kako se trude i naporno rade, onda čovjek jednostavno mora uskočiti da im pomogne. Pčela je biće koje se ne može pripitomiti. Dobra je sa svakim, ali ne vjeruje nikome!

Kada nije u voćnjaku, Mile pažnju posvećuje svojim pčelama

Mile Knežević, iz sela Gornja Lamovita kod Prijedora gazi kroz 64. godinu, a pčelarstvom se, kako kaže, sasvim slučajno počeo baviti prije sedam ljeta.

Većinu života je proveo radeći u privredi, a po završetku rata osniva svoju firmu sa tridesetak zaposlenih o kojoj se danas brinu njegovi sinovi. Zajedno sa suprugom Bosiljkom kupio je zemljište u Gornjoj Lamovitoj i od nule krenuo da gradi „kutak za starost“.

Ubrzo se podigla i kuća, a oko nje vinograd i voćnjak sa sadnicama jabuke, kruške, narandži, limuna, aronije, kupine… Na imanju koje se proteže na malo više od jedanaest dunuma, napravio je idealno okruženje za njegovih osamdesetak košnica uz koje se najbolje odmori kada mu rad u voćnjaku postane prenaporan.

Ne zna za umor

Uvijek nasmijenog lica i veselog glasa, Mile je čovjek koji je odrastao na selu okružen prirodom. Sa četrnaest godina je došao u grad, ali svoje korijene nikada nije zaboravio. Mladost je proveo okružen zelenilom i životinjama tako da se ta veza nikada ne može prekinuti. U pčelarstvo je ušao bez ikakvog predznanja, ali veoma brzo se uspio povezati sa ovim bićima.

Može se biti i voćar i pčelar

 Zapčelario iz inata

  • – Moj kum Dragan je ozbiljniji pčelar i svaki put kada bi mi došao u posjetu, donio bi mi nekoliko tegli meda. Vidio je da polako podižem poljoprivredno domaćinstvo i od njega sam dobio prva tri društva. Košnice sam potom dobijao od prijatelja i rođaka, i te zime sam, sasvim neočekivano, zazimio desetak društava – priča Mile koji kao glavnog „krivca“ za njegov pčelarski život navodi svog kuma, i kako kaže, nije uopšte planirao da se time bavi niti je imao predstavu o tome kako pčelinjak treba funkcionisati.
  • – Ja sam inače veoma tvrdoglav i uporan k`o mazga. Ali, ako čovjek već nešto ima, onda treba da gleda da se o tome brine na najbolji mogući način. Tako sam se zainatio i riješio da uspijem i kao pčelar – kaže Mile Knežević.

I uspio je. Pomoć i podršku je imao od kuma i prijatelja iz udruženja „Prva Pčela“, uključujući i velikog pčelarskog stručnjaka Rajka Radivojca čije savjete pamti i svakodnevno koristi. Uporedo sa brojem košnica raslo je i Miletovo samopouzdanje i pčelarsko znanje koje je upijao od iskusnijih pčelara.

  • – Za svaku školu treba znanje, a ja sam svoje sakupljao najprije od kuma, zatim sam se sa pčelarima povezivao preko Fejsbuka. Kasnije bismo se svi zajedno okupili na druženjima i po čitav dan razmjenjivali znanje i iskustva. Ako hoćete da uspijete u ovom poslu morate učiti od onih ljudi koji su ostvarili maksimum u pčelarstvu, a ja sam imao sreću da među prijateljima imam vrhunske pčelare.
  • – Joso Pleš, Slobodan Jevtić, Kasim Mujabašić, Rajko Radivojac samo su neki od naših najboljih pčelara od kojih sam dobio prve i najvrijednije pčelarske lekcije. Rajko mi je kao djetetu objašnjavao kako se proizvodi matica, a ja od njega stariji skoro deceniju! Učio sam od divnih ljudi iz čitave bivše države sa kojima sam i danas dobar prijatelj, tako da ja danas živim Jugoslaviju u malom – kazuje Mile.

Meda ima, ali kako ga plasirati na tržište?

Za svojih osamdesetak društava koje čuva u LR košnicama, ovaj vrijedni Prijedorčanin je napravio i posebnu drvenu konstrukciju koja čuva pčele od štetnih vanjskih faktora. Ističe da je pčelarstvo za njega prije svega hobi, a med koji izvrca čuva za uglavnom lične potrebe. Višak prodaje na kućnom pragu i dijeli komšijama i prijateljima.

  • – Ko voli raditi, uvijek će sebi naći posla. Prošle godine sam izvrcao oko hiljadu i tristo kilograma meda, što nije loše, ali kako dostaviti med od proizvođača do potrošača a da to pčelaru bude isplativo? Mislim da je to je jedno od gorućih pitanja bosanskohercegovačkog pčelarstva. Ako se ide preko trgovačkih lanaca onda sva zarada ide trgovcima.
  • – Pored svih poteškoća s kojima se pčelarstvo susreće, plasman je jedan od ključnih problema. Mislim da bi formiranje zemljoradničkih zadruga moglo riješiti ovaj problem, jer bi takav servis pomogao pčelarima da med prodaju po nekoj pristojnoj cijeni, a ne da ga daju „džaba“ po akcijskoj cijeni. Na tome bi trebala proraditi i pčelarska udruženja koja su dosta usitnjena, i kao takva itekako odgovaraju državi koja slabo mari za poljoprivredu. Loši smo pregovarači i to skupo plaćamo.
Mile je redovan gost pčelarskih druženja i predavanja
  • – Med ima solidnu cijenu na policama trgovaca, i ako bismo kilogram meda u veleprodaji mogli prodati za deset maraka, onda bi to za nas bilo manje bolno. Ali, ako se pomirimo sa tim da se tegla meda prodaje za, recimo sedam maraka, onda se postavlja pitanje ima li uopšte smisla baviti se pčelarstvom – pita se Mile.

Pčela je dobra sa svakim, ali ne vjeruje nikome

A kada se ne bavi pčelama, Mile pažnju posvećuje svom voćnjaku i vinogradu koji se nalaze u neposrednoj blizini pčelinjaka. Od njihovih plodova Mile pravi kvalitetna vina, i ukusne domaće prirodne sokove, i rakije koje zajedno sa teglama meda rado dijeli prijateljima i komšijama.

Svako ko raspolaže ovakvim prirodnim bogatstvom zna da se moraju poduzeti određene mjere kako bi sadnice davale kvalitetne plodove, a to podrazumijeva i upotrebu pesticida koji su jedan od najvećih neprijatelja pčela. Mile i za taj problem ima rješenje.

  • – Znate kako se kaže; nikad ne prilazi jarcu sprijeda, konju odozada, ni budali s bilo koje strane. Koristim insekticide, ali ne za vrijeme punog cvjetanja, već navečer kada pčela nije u letu. Tako se njima ništa neće desiti.
  • A svjedočio sam lično kako neki ljudi prskaju svoje voćke u podne kada je sadnica u punom cvatu, a deset metara od njih se nalaze košnice sa pčelama. Naravno da će pčele tada nastradati, i to je pravi zločin prema prirodi – smatra Mile koji ne planira proširivati svoj pčelinjak jer mu je brojka od osamdeset košnica sasvim dovoljna.

Od pčela je za veoma kratko vrijeme mnogo naučio, prije svega o organizaciji i odnosu prema prirodi. Jedino im kaže, ne može oprostiti što trutove izbacuju iz kuće nakon što ih „iskoriste“.

  • – Kada bismo mi pčelari barem u hiljaditom dijelu bilo organizovani kao pčele, bili bismo na krovu svijeta. Kada ih gledate kako se trude i naporno rade, onda čovjek jednostavno mora uskočiti da im pomogne. Pčela je biće koje se ne može pripitomiti. Dobra je sa svakim, ali ne vjeruje nikome! Gazda joj donese hranu, a ona ga ubode… Zavolio sam ih, ali im ne mogu oprostiti što se loše odnose prema trutovima. Samo ih iskoriste i izbace iz kuće – šeretski kaže Mile.

 Pčelarstvo ne smije živjeti od donacija

Pčelarska industrija u našoj državi je već godinama na klimavim nogama. Ljudi koji se bave ovim poslom u velikom broju zavise od skromnih donacija i poticaja, a udruženja širom zemlje su puna nestručnih pčelara i čini se da svako vodi svoju politiku. Sve su to stvari koje, kako kaže Mile Knežević, vode pčelarstvo u sve dublji ponor.

  • – Prijedorska opština ima tri udruženja, a „Prva pčela“ je svima oslonac. Ako se misli ozbiljno raditi, sva udruženja moraju biti snažna i biti dobar pregovarač kada na dnevni red dođu pitanja koja se tiču naše egzistencije. Ima udruženja koja su puna umornih, starih i manje pismenih ljudi kojima je lako manipulisati i u kojima glavnu riječ vodi politika, a ne logika.
  • Kada je udruženje omeđeno jakim, pismenim, obrazovanim ljudima koje imaju jasan cilj ka boljoj budućnosti onda je to sasvim druga priča i tu je milina raditi. Ne smije pčelarstvo da živi od nekakvih donacija ili podsticaja. Morali bi se više pažnje posvetiti svjetskim trendovima pčelarstva, jer mi prostora za rad imamo, ali nam fali pokretačka snaga.
  • Tu siću koju dobijamo kao podsticaje pametnije bi bilo usmjeriti na razvoj industrije, ugledati se malo na zemlje koje ostvaruju velike rezultate u ovoj oblasti. Za nekoliko godina bismo sigurno manje „kaskali“ za ostatkom svijeta – smatra Mile.

(D.K./bhpcelar.com)

 

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY