Spaso Vojović, trebinjski pčelar: IMAM SVOJU METODU FORMIRANJA DRUŠTAVA!

Spaso Vojović, trebinjski pčelar: IMAM SVOJU METODU FORMIRANJA DRUŠTAVA!

SHARE

Spajajući nauku i tradiciju Spaso Vujović iz Trebinja izrastao je u jednog od najuspješnijih i najčestitijih pčelara u BiH. Pored mnogobrojnih priznanja za kvalitet meda, dobitnik je i Zlatne medalje na Trebinjskom sajmu meda, a član je i Upravnog odbora ovdašnjeg Udruženja pčelara

Sa 37 – godišnjim Spasom Vujovićem iz Trebinja razgovarali smo polovinom januara. Zatekli smo ga pored košnica, u majici kratkih rukava. Nevjerovatno sunčan i prijatan zimski dan. Temperatura 14 stepeni. Pčele ulaze i izlaze. Radoznalom i oduševljenom novinarskom ushićenju, on će slijedećim riječima “skresati krila”.

– Ovo je loše vrijeme za pčele. Nemaju šta unijeti, izlijeću, izmamilo ih sunce, a troše se. Vegetacije i polena nema prije marta. Doduše, kaćuni bi mogli stići ranije, već ih ima u zavjetrini…Sa kaćuna pčele unose prah i samim tim stimulišu maticu da polaže jaja. Daj Bože, da se priroda ranije probudi – kazuje na početku razgovora naš domaćin.

Pčelarska filozofija

U pčelarstvu je duže od deset godina. Po završetku srednje škole, 2005. godine je krenuo, kaže – od nule, s dvije košnice. Završio je pčelarski kurs kod Radivoja Maksimovića, nabavio literaturu, širio krug prijatelja među pčelarima srazmjerno svojoj pčelarskoj radoznalosti i gladi za znanjem. Neke je lekcije i “skupo platio” zahvaljujuči svome neiskustvu, ali ne žali, jer je to cijena dobre pčelarske prakse.

– Sve ima svoju cijenu, pa i ova ljubav prema pčelama. Kad se čovjek navikne, teško se od njih odvaja. Mora pomalo da bude i samotnjak, jer je po cijeli dan u prirodi sam među njima. Ali kad se “zarazi” pčelarstvom, gotovo je. Osladi se, pa ništa drugo u životu ne bi radio – nastavlja Spaso.

On i cijela njegova porodica su angažovani tokom cijele godine u ovom poslu. Pčelinjak sa četrdesetak društava smjestio je u Aranđelovo, mjesto 20 km udaljeno od Trebinja. Kaže, da je to područje raj za pčelarstvo. Sve je pčelama na dohvat njihovih krilca – od rane proljećne zanovijeti do zadnje jesenje – vresine.

Pčelari sa LR košnicama, a u vrijeme visokih ljetnih temperature (od juna do avgusta, kada se živa u termometru u Trebinju penje i do 40 stepeni) seli se u visočije krajeve prema Gacku i Nevesinju… Sve su to područja bogata, na daleko čuvenim i cijenjenim, hercegovačkim biljem.

– Vodim računa, to je moja pčelarska filozofija da se u tegli moga meda nađe sve ono što prioroda nudi pčelama u Istočnoj Hercegovini u toku jedne godine, od proljeća do kasne jeseni – kaže Spaso.

Iako relativno mlad pčelar, na osnovu tradicije i nauke došao je do jedinstvenog rješenja – med vadi kada iz košnica počne “kipiti”. Ali, sve zavisi od godine! Kaže, da nastoji da ne vrca med do posljednje ispaše. I po tome je njegov med poznat diljem BiH, ali i na Balkanu.

– Nije dobro pčeli vaditi med u sred sezone – podsjeća i dodaje da to radi samo u izuzetnim situacijama, kad je godina “rodna”.

– Prošle godine sam imao dva vrcanja, a pretprošle tri. Bile rodne godine, pčele dobro radile. To je bila neminovnost.

San o 100 košnica

Tada su svi Vujovići angažovani u tom slatkom i velikom poslu vađenja meda. Iz svih košnica treba izvaditi na stotine ramova, iscijediti i do pola tone meda, skladištiti, pakovati i pripremiti za tržište.

Prošle godine je iz dvadesetak društava koje je vozio na ispašu u selo Lukavac pored Nevesinja izvrcao pola tone meda.

– Zabilježio sam prosječno oko 25 kg po košnici, a bilo je društava koja su dala i po 50 kg, u razmaku od svega 20 dana. I to je moj lični rekord.

– Bilo je medno i u okolini Gacka. Tamo sam izvadio oko 300 kg meda – priča, a onda će dodati da su samo ljudi koji imaju doticaja sa prirodom svjesni šta Istočna hercegovina nudi.

Pobornik je prirodne ishrane i zaštite pčelinjih društava. Pčele moraju imati u košnicama dovoljnu količinu zalihe meda za zimu, a što manje ih prihranjivati šećermnim sirupom i pogačama.

– Ja svoje pčele stimulišem okretanjem ramova za 360 stepeni. Dovoljim količinama meda za njihovo prezimljavanje mi izbjegavamo iznurivanje pčela, jačamo njihov imunitet i držimo ih u punoj snazi za proljećni razvoj – objašnjava nam.

I njegove košnice su posebne. Djelimično ih pravi vlastitim rukama, a nešto naručuje od iskusnih majstora. Kaže, da je to skupo, a vrlo često i ne odgovara kvalitetu. Bilo bi najbolje zasukati rukave i praviti košnice “po mjeri” za svoje pčele. Ali, nema se dovoljno sredstava…

– Moje očele imaju samo jedan zadatak da donosu med i grade voštano saće. Zato kod mene nema bolesti, nema gubitaka, nema reklamacija na med. A kupce imam u svim krajevima BiH, pa i na evropskom tržištu.

Danas je pčelarstvo kod Vujovića jedini izvor prihoda. Svjestan je da sadašnjih 40 – tak društava je dobra podloga za nove iskorake. Pčelarstvo može biti još unosniji biznis, ali treba stalno ulagati u njegov razvoj.

– Volio bih da imam 100 košnica, ali finansije koče daljnji razvoj. Treba investirati, a ekonomska vremena nisu stabilna. Država nema sluha za pčelarske poduzetnike – kazat će.

Spaso je i član Upravnog odbora trebinjskog Udruženja pčelara. Ne štedi znanje, ali i ne krije da je žedan i gladan pčelarskog znanja. Veli, da je prvo i osnovno pčelarsko pravilo da pčelar ne može sam pčelariti.

– Saradnja i razmjena iskustava su niminovnost i garant uspjeha u pčelarstvu. Kad nešto radim oko mojih pčela, i ako mi nešto nije jasno, nije me sramota pozvati starije i iskusnije kolege za savjet. To je poenta u pčelarstvu. Nakon toga dolaze nauka, usavršavanje i ljubav prema pčelama. Zato mi u Trebinju se družimo, sarađujemo, razmjenjujemo iskustva – kazao nam je ovaj mladi pčelar.

Spaso nam kaže da društva ne kupuje preko zadruga, trgovina, udruženja ili od pčelara proizvođača rojeva. Veli da mu se to ne isplati.

“Da bi kupio dobar roj, treba ga dobro platiti. Pri tome nikada nisi siguran šta dobijaš… Zato sve radim sam. Pratim prirodno rojenje mojih društava, sam formiram društvo i proizvodim matice za svoje potrebe. Imam svoju metodu, pokazala se izutzetno uspješnom – kaže ovaj vrijedni i uzoriti Trebinjac. (BHPČELAR/ARHIVA/E.MILIĆ)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY