Svetozar Čoprka, najstariji krajiški pčelar: Pčele ne treba “pendrečiti”, kao mnoge ljude!

Svetozar Čoprka, najstariji krajiški pčelar: Pčele ne treba “pendrečiti”, kao mnoge ljude!

SHARE

Svetozar i Zorka ČoprkaVitalni deda, bivši policajac, danas “gazi” 87. godinu života, a čita bez naočara. Baka je mlađa sedam godina. On cijelu zimu čita,  ko’da mu je trideset, i već planira šta će na proljeće sa pčelama – dobacuje vremešna domaćica. Njih dvoje sedmično troše teglu meda

U Banjaluci smo posjetili najstarijeg pčelara iz ovog kraja. Naš domaćin Svetozar Čoprka, osim po pčelarstvu, poznat je i po proizvodnji dobre šljivovice, svome humanom srcu i vječitoj spremnosti na šalu. Rođen je 1922. godine u potkozarskom selu Babići, u opštini Prijedor.

Pčelarstvom se počeo baviti 1950-te i to zahvaljujući darovima punca i punice. Naime, roditelji njegove supruge Zorke, koji su tada pčelarili sa košnicama pletarama, iznenadili su ga, kaže, ali i obradovali tom prvom košnicom. Priznaje da je bio malo zbunjen i zatečen poklonom. Služba policajca u ondašnjem sistemu i pčelarenje nikako se nisu uklapali.

– Otišao sam na službovanje u Lušci Palanku, pored Sanskog Mosta, gdje gdje sam ostao punih 16 godina. Taj period je bio presudan da se moja Zorka i ja trajno vežemo za pčele – prisjeća se tih vremena Svetozar.

Vjetar u leđa

Svetozar Čoprka sa suprugomPrva savremena košnica koju je uveo u svoj pčelinjak bila je desetoramna “Dadan – Blatovka”. Sa njom je, kaže, imao veoma dobre rezultate, iako je bio neiskusan pčelar. Ali, interesovanje, ljubav, istraživanje literature, entuzijazam, pa i Božija pomoć davali su mu “vjetar u leđa” i sve više ga vezivali za pčelarstvo. Presudnom godinom u ovom poslu – ljubavi smatra 1958.

– U avgustu te godine je zamedilo nevjerovatno. Četiri dana nakon obilnog vrcanja, cijela bašta je ponovo mirisala na med. To je primijetio lokalni sveštenik. U prolazu mi je sugerisao da ponovo otvorim košnice. Tako je i bilo, ponovo sam umazao tek opranu vrcaljku i izvadio 20-ak kg meda po košnici. To je nevjerovatan osjećaj, i uopšte, nevjerovatno je kako čovjek u takvoj prilici “dobije krila” – prisjeća se starina Svetozar.

Nakon Palanke, seli se u Banjaluku. Košnice postavlja u naselju Vrbanja. Potom u rodnim Babićima zasniva voćnjak površine dva hektara. Voće rađa, zdravo i sočno. Eto, pekmeza, džemova, šljivovice, kruške…

Svetozar Čoprka - pčelar– Žalosno je koliko ljudi nisu svjesni učinka, kojeg pčele ostvare oprašivanjem. – naglašava deda.

Iza njega su decenije i godine rada, strpljenja, ljubavi, znanja i iskušenja. U skoro šest decenije pčelarenja, najteže je bilo kada su se pojavile varoa i američka gnjiloća. Bilo je to  krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina.
– Prvi udar – kad se radi o novim, nepoznatim bolestima je najteži – kaže deda.

Novinski “tepih”

Nije bilo jednostavno, ali Svetozar nije paničio. Američku trulež je sanirao pregoneći pčele  preko papira iz bolesne u zdravu košnicu.
– Treba logično razmišljati. Primijetio sam da roj, koji je iz zaražene košnice prethodno izašao, nije pokazivao iste simptome bolesti, u novom čistom staništu. Postavio sam jednu vrstu novinskog “tepiha” između oboljele i one nove košnice. Usmjerio sam pčele da pređu preko novina “pješice”, s namjerom da se bar  malo očiste, a zatim, obezbijedio apsolutni mir zajednici. U čistu košnicu sam predhodno, dodao prirodnu hranu, obilno, a naročito dosta polena. Staru košnicu kao i opremu sa kojom sam radio, sam spalio i izvršio temeljno ličnu dezinfekciju. To je bio prinudni, ali logičan eksperiment. Nikada više nisam imao problema, ali nisam ni dozvolio da pčele oskudijevaju ni u hrani, ni u mlađem zdravom saću.

Danas Svetozar posjeduje 60 košnica u Babićima, a ovih dana je u svojoj radionici napravio 450 novih ramova za svoje košnice. Priznaje da je sa košnicama eksperimentisao – od DB, AŽ i LR košnice do vlastitih bezramnih sandučićae, iz kojih je dobijao dobre matice i rojeve.
– Nema idealne košnice. Sve zavisi kakva je godina, kava je paša, vremenske prilike, i najviše kakav je pčelar. “Boj ne bije svijetlo oružje..” – mudro će naš deda, dok mu smiješak ne silazi s lica.

Na kraju nam je uputio još jedan savjet. Kaže, da pčelar, pored ljubavi treba da posjeduje i maštu i logiku! Pčelar koji posjeduje 40 do 50 društava i iza kojeg je 7 do 8 godina pčelarske prakse, već treba da ima svoju tehniku pčelarenja, shodno podneblju, vrsti paše i tipu košnice sa kojom je počeo da radi.
– Ja recimo, okvire pune meda i perge čuvam i dodajem zimi preko satonoša, jer zadnjih dvadesetak godina pčelarim sa LR košnicom. U njoj pčele vrlo brzo “izbiju” na satonoše, gdje izgube kontakt sa hranom u najnezgodnijem zimskom periodu.

Deda Svetozar iako je imao gubitke u pčelinjim društvima, nikada nije izgubio sve svoje pčele.
Deda Svetozar iako je imao gubitke u pčelinjim društvima, nikada nije izgubio sve svoje pčele.

Čuda tehnike

Na stolu smo, pored jedne pčelarske knjige, našli treći broj našeg lista BH pčelar. Broj dva su nam kasnije pokazali, a deda je već stupio u kontakt sa gospodinom Ibrahimom Maličbegovićem Čvokom, autorom članka o modifikovanoj električnoj dimilici .Planira da je, kako kaže, već na proljeće testira i primijeni.
– Za svaku pohvalu, nema šta! – zaključuje uz osmijeh zadovoljstva što je sve više mladih ljudi u pčelarstvu. Neka mladih! Oni imaju vremena da uče, a samim tim i da uživaju u svijetu pčela, da iskoriste sve prednosti koje nude današnja čuda od tehnike, i predstave nas kao dio svijeta, kome svakako pripadamo.

(P. Janković/Bh pčelar broj 4)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY