U posjeti Damiru Bečiću, mladom pčelaru iz Dobrnje kod Tuzle: Prvo vrcanje...

U posjeti Damiru Bečiću, mladom pčelaru iz Dobrnje kod Tuzle: Prvo vrcanje bilo je za komšije i rodbinu

SHARE

Nikada neće zaboraviti ushićenost kada je od jednog starijeg pčelara u Kruševici kod Lukavca, kupio prva dva društva. Jedva je čekao da ih doveze do svoje Dobrnje i pusti da se razlete po voćnjacima i livadama u njegovoj “ćaršiji”. Četiri godine kasnije Damir je ozbiljan pčelar

Dvadesetdevetogodišnji Damir Bečić iz Dobrnje kod Tuzle, je trenutno zaposlen u Oružanim ruzanim snagama BiH, a  pčelarstvom se bavi amaterski, rekreativno. I u tome – uživa. Svaki slobodan trenutak koristi da provede u svome pčelinjaku, smještenom na porodičnom imanju i voćnjaku, prebogatom sadnicama šljiva, jabuka i krušaka. Tu je smjestio svoj pčelinajak sa dvadesetak društava. Zbog pčela je, čak, zapostavio i svoju veliku strast – ribolov.

Sve je u Damirovom pčelarskom životu krenulo spontano, mada ima tu i prsta sudbine. Njemu je, čini se, s rođenjem usađena ljubav prema prirodi, onom najljepšem i najsenzibilnijem u prirodi. Kao osmogopdišnji dječak nije se odvajao od pčelinjaka svoga rođaka.

I za čudo Božije, na naše pitanje – po čemu pamti ta vremena, ne dobijamo odgovor po ubodima, nego po prelijepim slikama rojeva pčela!

Život ga je odveo stazama mladosti i školovanja. Završio je srednju elektroteničku školu, nije bio daleko ni od studija elektrotehnike. Nakon svega, kazat će – nije se dalo.

  • Pčele sam zavolio i upoznao ih u djetinjstvu, pomažući rođaku, a profesionalnije sam u ovu priču ušao prije četiri pet godina. Najbolji moji jarani Miralem i Nedžad, te nekoliko kolega na poslu se bave pčelarstvom. Posjete njihovim pčelinjacima, razgovori sa njima i sama moja ljubav prema prirodi presudili su da se odlučim za kupovinu nekoliko košnica. – priča Damir.

NIkada neće zaboraviti ushićenost kada je od jednog starijeg pčelara u Kruševici, kod Lukavca, kupio prva dva društva. Tamo ga je odveo kolega Jasmin Hankić, koji mu je pružao nesebičnu pomoć i podršku na početku. Tada je, kaže, Damir, jedva čekao da pčele doveze do svoje Dobrnje i pusti da se razlete po voćnjacima i livadama u njegovoj “ćaršiji”.

Četiri godine kasnije Damir je ozbiljan pčelar. Priznaje da u početku nije skoro ništa znao, ali da je iz tog početnog haosa u glavi, izašao čitajući literature, surfajući po internetu i obilazeći pčelarska predavanja. Kaže, iz dana u dan je usavršavao znanje, a vremenom i godinama stekao praksu.

  • Danas sam pravi pčelar. Nemam gubitaka u pčelinjaku, uspješno se nosim sa varoom i ostalim bolestima, pa i sa lošim pčelarskim godinama, kakva je bila prošla. Ja sam čak i prošle godine nešto vrcao meda, mada sam glavninu ostavio pčelama – ispričao nam je Damir.

Dodaje da treba voljeti prirodu, pčelarstvo, ali i imati znanje, prijatelje, saradnike, asistente, mentore…. Damir je u svakom pogledu, kako kaže, prebogat čovjek. Ima ljubavi i poštovanja za sve. I ta ljubav mu se uzvraća.

U njegovoj Dobrnji ostalo je da se priča i prenosi od usta do usta, kako je prije četiri godine okupio sve komšije, rodbinu i prijatelje da vrcaju med. Svima je darovao po teglu meda, čak je ostalo i nešto za njega.

  • Ne treba čovjek biti gladan. Što više dijeliš i daruješ, više dobijaš. Moje pčele kao da znaju za moju dušu i merhamet, pa su nekako vrijednije i uvijek imaju viška meda – šeretski nam otkriva Damir, koji nam se pohavlio da ima svoju desnu ruku i najdražu pomoćnicu u pčelinjaku. Uz njega je četverogodišnjas kćerkica Majda. Prava mala pčelica i – naravno, tatina mjezimica.

Na kraju smo Damira pitali za planove. Kazao nam je da još uvijek nije siguran kuda ga vode pčelarske staze – profesionalnim vodama ili pčelarstvu kao hobiju. U ovim godinama i današnjim vremenima i dalje će biti hobista sa maksimalno tridesetak društava. Dugoročno – nikad se ne zna! Možda postane i jedan od najvećih pčelara u BiH!

Damirov važan savjet za varou

Po mom mišljenju efikasna borba protiv varoe jedino je moguća ako je u svaku podnjaču ugrađena žičana mreža. Ona omogućava kontrolu broja opalih varoa i onemogućava varoi da se nakon ošamućenja od korišćenog preparata ponovo vrati na pčelu. Ukoliko na osnovu opalih varoa sumnjamo na učinak korišćenog sredstva – a i inače – korisno je da izvršimo kontrolno tretiranje nekim drugim sredstvom. Veoma je korisno ako krajem decembra ili početkom januara – u svakom slučaju kada u košnici nema više legla, jednom tretiramo oksalnom kiselinom – savjetuje Damir.

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY