U posjeti trebinjskom pčelaru Slavku Boškoviću: Kažem svima: „Nemoj držati jadu u...

U posjeti trebinjskom pčelaru Slavku Boškoviću: Kažem svima: „Nemoj držati jadu u pčelinjaku“!

SHARE

Mada Slavko ima više od 300 društava, tvrdi da se uspjeh pčelara ne mjeri brojem košnica već kilogramima izvađenog meda. On ima oboje. Sad je već došao u fazu koja mu omogućava da od pčela živi i radi normalno.

Da je trebinjska porodica Slavka Boškovića potpuno posvećena pčelarstvu, uvjerili smo se na licu mjesta. U Mrkonjićima, njegovom rodnom mjestu, ispred kuće, uz magistralni put Trebinje – Ljubinje, na štandu supruga Novka nudi lepezu pčelinjih proizvoda, a u pčelinjaku iznad puta Slavko i sin mu Miloš pčelare.

Prekidamo ih u poslu. Prvi susret mnogo govori o čovjeku. Stisak ruke. Doček. Razgovor, na koji je Slavko pristao tek kad smo sjeli i počastili se. Kako i dolikuje domaćinskoj kući. Onda smo i saznali sljedeće:

Djačački san

Rođen je u Mrkonjićima, ali su ga staze života vodile do Žablja pored Novog Sada, gdje ga je rat zatekao. Poslije rata, bavio se mahanikom i u međuvremenu ispunio dječački san.

–         Kao mali zavolio sam pčele i pčelarenje sa pokojnim ujakom Slavkom Kuštrovom, takođe, rodom iz Mrkonjića. Bio je veliki čovjek i veliki pčelar. Sjećam se jedne prilike, jako mali sam bio, čuvao sam ovce i dotjerao sam ih iz brda. Ručali smo zajedno i za vrijeme ručka ujak mi je puno pričao o pčelama. Od tog dana je sve počelo, a igrom slučaja u Trebinju mi je kuća blizu kuće pokojnog Nikole Koraća, velikog trebinjskog pčelara.

Kad sam odlučio ozbiljnije da pčelarim, pitao sam njega za savjet: koja košnica je najbolja, koji vosak… On je bio presretan. Otišao je kući i donio mi je LR-ovku i rekao: ‘Ovom Slavko počni!’ i vjerujte svo vrijeme je bio uz mene. Svako veče je dolazio kod mene, a kad sam bio u Popovu čekao bi me uveče do 11 sati ispred kuće, tuda negdje šetao i čim ja dođem kaže: ‘Pričaj šta ima? Kakva je paša? Šta se dešava?’ Onda mu ja sve iznesem, a on me posavjetuje. Tako da sam od đeda Nikole Koraća naučio dosta. Ja sam njegov đak. Sa ponosom to kažem“.

I tako je stari trebinjski pčelar Nikola Korać „kriv“ što je 62 – godišnji Slavko vrlo brzo stigao do cifre od sto pedeset košnica. Prisjeća se da je to bilo vrijeme kad su mu sinovi Simo i Miloš prirasli i počeli pomagati. Odmah im je dao po pedeset društava. Danas, ne krije broj društava, ali i tvrdi da tačan broj ne zna.

–         U ovom trenutku imamo između 250 i 300 društava. Ne znam, majke mi ni ja tačno koliko imamo. To se svakodnevno i širi i spaja i broj se mijenja. Mislim da ima 300.

Radna snaga

Slavku je pčelarstvo profesija. Od ovog posla živi njegova porodica. I zato mnogo radi, ali i mnogo čita, istražuje po internetu, ide na sajmove, interesuje se, jer je svjestan da „ako želi rezultate, mora mnogo da radi“.

  • U proljeće sam skoro non stop u pčelama. Dok ne stavim matične rešetke, a kad to učinim, malo odahnem. Treba radit’, ali treba znati šta radit’. Ti kad otvoriš pčelu od trideset ramova, ti moraš znati od prvog do zadnjeg šta je na kom da bi je složio poslije. Nećemo samo otvoriti da se prozrači i vratiti poklopac. Moraš znati zašto si je otvorio. Nećeš je svaki dan bez veze otvarati. Trudim se da imam jaka društva, jer samo jaka društva donose med! Kažem svima – Nemoj držati jadu u pčelinjaku. Pojačavaj društvo! Najviše radim u proljeće, a kad počne medit’ više je ne diram.

Boškovići imaju seleći pčelinjak. U potrazi za pašom najviše idu oko Trebinja-Mrkonjići, Trebinjska šuma, pa Ržani do, prema Ljubinju, pa Zelengora… Imaji tzv. SMS vage, koje rasporede na tim lokacijama, pa svako veče dobijaju izvještaj šta se gdje dešava. Nabavili su vlastite kontejnere. Dodijalo im da tragaju za radnom snagom, jer neće niko da radi u pčelarstvu.

Iako Slavku pomažu sinovi, on ističe da mu je jedan od većih problema radna snaga. Zato, javno izriče istinu koja muči sve pčelare.

–         Najveći problem u pčelarstvu je naći radnika! Nikad ne bih pravio kontejnere, niti bi se mučio da imam koga naći da mi pomogne pri seljenju. Ma džaba. Ne pitam koliko. Samo ajde. Nosi i tovari. Kaži sam koliko da te platim. Koliko ti kažeš, ja ti dam. Ne možeš naći pa Bog. Jednostavno neće niko. Niko. Zato sam napravio kontejner i biću miran – kazao je na kraju Slavko Bošković koji radije priča o rekordnim godinama, kada nije imao kanti koliko je medilo. Ova je krenula loše, ali nada zadnja umire…

Mada Slavko ima više od 300 društava, tvrdi da se uspjeh pčelara ne mjeri brojem košnica već kilogramima izvađenog meda. On ima oboje. Sad je već došao u fazu koja mu omogućava da od pčela živi i radi normalno. Oba sina je uključio u posao, ali nade za nastavak pčelarenja polaže u dvogodišnjeg unuka Uroša. Već je za njega odvojio tri pčelinja društva.

–         Dok sam ja živ, novac koji se zaradi od prodaje meda iz te njegove tri pčele, ide na banku. Jer će Uroš nastaviti tradiciju. Za sinove ne znam, ali Uroš hoće!“

Ne valja kad „rodi“ medljika

Medljika ne valja, ona je smrt za pčele. Medljikovac med je dobar za ljudsku upotrebu, ali za pčele je mnogo loš. Poslije medljike pčele ostaju loše, a ne bi pčelar ni smio zazimiti pčele na medljikovcu. Dobro je kad medi, ali se ja lično nikad ne bih poželio medljike i medljikovca. Na medljici pčela donosi med, ali nema polena,

Dvojna društva

Karakteristika Slavkovog pčelinjaka su dvojna društva –  društva sa dvije matice. Na pitanje zašto tako pčelari, odgovara – zbog prinosa i objašnjava o čemu se radi.

–         Dva društva jedno na drugom. Uvijek. Imam pet tijela jedno na drugom. Pet kocaka. U momentu prebacuješ izletnu pčelu preko Sneglerove daske i leta prebacuješ, jedna zatvaraš, druga otvaraš, ona izletna pčela što je navikla ide dole… Najviše meda sam vadio kad sam to radio.

Drugo je društvo u petoj kocki. Dolje da podigneš, nema šanse. To je teško. Dvije kocke odmah se vrcaju. Pune meda, a većinom je bila i treća kocka. Te godine, da sam bio iskusniji, sigurno sam još tonu meda mogao izvaditi, da sam znao nego meni mile pune pčele. Trebao sam vaditi med, dodavati prazne ramove, stvarati joj prostor da nosi, a ono pčela nije imala više gdje da stavlja med. E tu sam grešku napravio. To je iskustvo“.

LR – ovka je za zakon!

Po sopstvenom priznanju nikad nije isprobavao neki drugi tip košnice, osim LR-a.

  • Radim sa tri tijela i matičnom rešetkom. Bježalice koristim prilikom vađenja meda. Bježalice su prava stvar. Inače, mi sav med izbacujemo gore, u treću kocku i kad dođe vađenje, bilo da je bespašni period, jer ako je bespašni period teško ga je vaditi, eto grabeži… Bježalice stavimo ispod tog gornjeg dijela gdje je med i ima dolje otvor na sredini.

Recimo večeras stavim bježalicu, a sutra veče vadim med. Mada bi najbolje bilo za 48 sati, a ja obično vadim sutra veče jer nemam kad čekati. Sva pčela, ne sva, ali manje više sva, možda ostane jedna mala šaka, siđe dolje jer dolje joj je matica. Ostane na ramovima po koja pčela, ali onda uzmeš četku i mnogo brže se odlažu ramovi u kocke i transportuju do mjesta gdje vrcamo. Uopšte nema grabeži. To je strašna stvar za mene. Jedan od najvećih izuma pčelarstva“.

Šampionska priznanja

Boškovići redovno daju med na analizu i osvajaju najveća priznanja na sajamskim manifestacijama, na kojima su redovno osvajači šampionskih priznanja. U Mostaru, na takmičenju regije Hercegovine, u konkurenciji 90 vrsta meda osvojili su drugo mjesto, a na međunarodnom takmičenju u Brčkom zlatnu medalju.

Ipak, najveće priznanje mu je povjerenje kupaca. Boškovići, naime, nemaju problema s prodajom meda. Veći im je problem proizvesti PRAVI MED, kojeg od Slavka traže širom BiH, pa čak i iz Norveške, Švedske, danske, Italije, Austrije…

Jelena Danilović/Glas Trebinja

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY