Vladimir Đokić, dobojski pčelar: Med sa šmekom šljiva

Vladimir Đokić, dobojski pčelar: Med sa šmekom šljiva

SHARE

Da biste bili pčelar, naravno, morate biti veliki zaljubljenik u taj posao. Kažem “posao”zato što pčelarstvo nije nešto što može da bude samo hobi. Ako se počnete baviti pčelarstvom zato što želite neku “slobodnu aktivnost”u životu, tj. hobi, grdno ste se pravarili…

Selo Zelinja Gornja pripada opšini Doboj. Smješteno je na planini Trebavi i jedno je od najljepših sela u ovom kraju. Ime Zelinje Gornje se prvi put spominje u turskim defterima 1528. godine. Tada je ovo selo imalo samo oko 20 domaćinstava. Danas ih ima mnogo više. Kažu da se Zelinja Gornja od samog nastanka razvijala i ostajala podaleko od gradskih središta, što je umnogome usporilo njen ekonomski razvoj.

Tako, od postanka do dana današnjeg, u Zelinji Gornjoj seljani se uglavnom bave poljoprivrednom, voćarstvom i stočarstvom. Još jedna grana koja u ovom selu cvjeta, jeste pčelarstvo. Tome svjedoči Vladimir Đokić, pčelar koji adresu stanovanja bilježi u Doboju, a adresu pčelarenja u rodnom selu – Zelinja Gornja. Tamo je našlo smještaj njegovih preko stotinu društava…

Porodica Đokić ne bilježi bavljenje pčelarstvom prije Vladmira. To je bio razlog našega čuđenja kad je Vlado rekao da ljubav prema pčelama gaji još od djetinjstva. Kako se desilo da zavoli baš pčele više nego, recimo, psa, mačku, ni sam ne zna objasniti.

„Pčele su mi oduvijek bile najzanimljvija stvorenja. Čak sam kao đak prvog razreda srednje škole od džeparca kupio i knjigu o pčelarstvu, autora Belčića. Do danas, ne znam koliko puta sam je od korica do korica pročitao! – pripovijeda naš sagovornik, i dodaje:

„S obzirom da sam išao u srednju školu u Bjelovaru, u Hrvatskoj, redovno sam kupovao i Jutarnji list četvrtkom. Tim danom je dolazio dodatak o vrtu, sa redovnom rubrikom i o pčelarstvu!

Vladmir Đokić, inače, trgovački je tehničar, ali živi od pčelarstva. Da to dobro radi, dokazuje mnogo toga. Između ostalog, broj društava – 140, jedan je od čvrstih dokaza. U pčelinjaku mu je desna ruka supruga Slađana. Kaže da mu je nezamjenjiva pomoć!

„Naravno, počeo sam sa daleko manjim brojem. Radilo se o tri društva. Interesantno je da sam jedno društvo kupio od jednog komšije, drugo društvo dobio od drugog komšije, a treće pronašao – kod trećeg komšije! Eh, šta bi čovjek bez dobrog komšiluka? – kroz smijeh smo zajedno zaključili.

Tako je Vlado ponosno ponio titulu pčelara 1996. godine. Veli da je društva smjestio u trnke, a koje je sam napravio. Vremenom, nastojeći upratiti trendove, odlučio je preći na LR. Pokušao ih je sam napraviti ali, kako kaže, nije imao dovoljno alata.

– Nije bilo druge, nego da kupim gotove LR košnice. Zasad, pčelarim stacionarno, i to u rodnom selu Zelinja Gornja. To je lijep kraj za pčelarenje, pa u košnicama nalazim dosta bagrema i miješanog meda. Moram naglasiti da, s obzirom da je ovo i voćarski kraj, šmek šljiva se dosta osjeti u medu mojih pčelica – priča Vlado, te dodaje kako povremeno sam zasijava i medonosnu faceliju.

Privodeći naš razgovor kraju, upitali smo Vladimira kako bi sa pčelarstvom upoznao nekoga ko za taj pojam prvi put čuje. Naš sagovornik imao je spreman odgovor, a koji uveliko svjedoči njegovom dugogodišnjem iskustvu, uloženom trudu i njegovanoj ljubavi:

“Da biste bili pčelar, naravno, morate biti veliki zaljubljenik u taj posao. Kažem “posao”zato što pčelarstvo nije nešto što može da bude samo hobi. Ako se počnete baviti pčelarstvom zato što želite neku “slobodnu aktivnost”, tj. hobi, grdno ste se pravarili. Desit će se jedna od dvije stvari: ili ćete postati profesionalni pčelar, ili ćete upropstiti to što ste započeli, jer pčelarstvo je posao koji traži 100 % od čovjeka i ne trpi odlaganja. Eto, to je pčelarstvo, ako mene pitate! (bhpcelar/arhiva)

 

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY