Željko Pavlović, iz Lazarevca kod Beograda: PČELARSTVO ME JE SPASILO OD SIGURNE...

Željko Pavlović, iz Lazarevca kod Beograda: PČELARSTVO ME JE SPASILO OD SIGURNE PROPASTI!

SHARE

Primijetio sam čitajući BH PČELAR da se u značajnoj mjeri pridaje pažnja pčelarima iz cijelog regiona, što me posebno obradovalo. Prije svega, mišljenja sam da solidarno i zajedničkim snagama možemo mnogo postići, a upravo se tom zdravom logikom vodi BH PČELAR. Inače, prije nešto više od godinu dana, kad sam počeo s intenzivnim pčelarenjem, naišao sam na video zapise čika Abdulaha Vejzovića i od tada ih prostudirao ni sam ne znam koliko puta. Njegove priče su mi znatno pomogle u mnogo čemu, i njegov sistem prihrane sa regulatorom za infuziju sam primijenio na pojilici na svom  pčelinjaku. Šta više, mogu slobodno da kažem da me pregledavanje njegovog materijala i dovelo do vašeg časopisa. Nabavio sam sve brojeve i to je moja stručna literatura, najdraže štivo – napisao je u svom prvom mailu Željko Pavlović, pčelar iz Lazarevca kod Beograda. Ta saradnja i povjerenje traje do današnjih dana

Željko je član Pčelarskog udruženja “Budućnost” iz Lazarevca i član SPOS-a. Zaposlen je u Privrednom društvu “Kolubara metal” gdje radi kao visokokvalifikovani metalostrugar. Svoje impresije iz svijeta pčelarstva rado je podijelio s našim čitateljima.

– Svoje prve dodire s pčelarstvom imao sam sada već davne ‘95/'96. godine. Nekolicina poznanika su bili dugogodišnji pčelari, pa sam iz radoznalosti rado provodio vrijeme sa njima, pomagao im prilikom seobe društava na bagremove i suncokretove paše, cijeđenja meda, izrade košnica…

– Rado sam “upijao” znanje od njih, imao sam veliku želju da se i sam počnem baviti pčelarstvom, ali, stanje u zemlji je bilo više nego teško. Od moje skromne pripravničke plate nije se moglo uštedjeti za investiranje u pčelarstvo. Potom je uslijedio odlazak na odsluženje vojnog roka, pa bombardovanje Srbije i očeva duga i teška bolest i smrt, što je za posljedicu imalo da se moja želja za pčelarstvom posve izgubi, zatomi – prepričava Željko.

Nešto kasnije, priča otvoreno i bez uzdržavanja, pored stalnog posla počinje i honorarni rad. Bio je to njegov lični – početak kraja. Ali, i inicijalna kapisla za ulazak u pčelarsko odijelo.

Neuredan način života

– Od jedne plate je bilo teško živjeti. Tako sam počeo honorarno da radim za jedno lokalno taksi i rent-a car udruženje. I tako – godinama, dva posla, od jutra do mraka. Vremena ni za porodični ručak nije bilo. A onda, poslije nekoliko godina danonoćnog rada, morao sam ozbiljno da razmislim šta dalje i kako. Jer, svaka moja noć se svodila na najviše tri-četiri sata spavanja, svakodnevno sam radio u prosjeku 15 sati dnevno, hranio sam se kada sam za to imao vremena, često puta doručkovao kasno poslijepodne, rođeno dijete urijetko viđao. Bio je to više nego neuredan način života i znao sam da će mi se prije ili kasnije obiti o glavu. No, nije tako bilo, pčele su me spasile – pripovijeda Željko.

Sudbonosna odluka „pala“ je prošle godine.

– Da. Neko je davno rekao da kad čovjek nešto stvarno i iskreno želi, prije ili kasnije to i ostvari. Tako je i kod mene bilo. Ono što sam želio prije petnaest godina, ostvario sam prošle godine. U dugom razmišljanju kako da na najbolji način iskoristim zemlju naslijeđenu od oca, kako da krenem da se bavim nečim što se može raditi porodično, a ne odvojeno od porodice, nešto što će mi omogućiti da se sklonim od ulice, gužve i svakodnevnog stresa – prelomio sam i kupio tri nove DB12 košnice, a neposredno poslije kupovine, od rođaka koji se nekada bavio pčelarstvom na poklon  sam dobio još osam takođe DB12 u izuzetnom stanju sa cjelokupnom pratećom opremom, i… krenuo u podvig, vodeći se starom kineskom mudrosti: “Nadaj se najboljem, budi spreman na najgore“ – prisjeća se Željko.

– Paralelno sa tim sam sve vrijeme prikupljao i čitao literaturu iz te oblasti, odgledao dosta filmova i video zapisa, pratio rad SPOS-ovog foruma. Godinama unazad nisam pratio dešavanja u “pčelarskom svijetu” i u samom startu mi je bilo jasno da se mnogo toga promijenilo u odnosu na period kada sam prvi put poželio da se bavim pčelarstvom. Nešto na dobro, nešto na loše.

Početnička sreća

– Životna sredina nam je iz godine u godinu postajala sve zagađenija, samim tim i za opstanak pčele je potrebno mnogo više truda, pažnje i zalaganja. Dosta bagremovih šuma je posječeno što u bitnoj mjeri umanjuje mogućnosti korištenja bagremove paše. Klimatski uslovi se godinama unazad mijenjaju, temperaturne razlike postaju sve veće iz godine u godinu, tako da, recimo, u području gdje ja živim i radim od umjereno kontinentalne klime, sa karakteristična četiri godišnja doba, došli smo u fazu da imamo ljeto i zimu. Proljeće i jesen su negdje nestali. A ono što se najbolje promijenilo, to je prije svega dostupnost informacija. Imamo na raspolaganju obilje literature i video materijala – kaže Željko.

Skroman po prirodi, kaže da je sve radio obazrivo, polako, korak po korak.

– Nisam htio da uselim sve košnice koje sam imao, jer, dobro sam znao da je moje znanje iz domena pčelarstva svjetlosnu godinu daleko od nekog nivoa na kojem bi trebalo biti. Iz tog razloga sam kupio pet rojeva na ramovima i od tada, trudio sam se da uvijek i na vrijeme uradim sve što je potrebno, počev od prihranjivanja, održavanja higijene i urednosti na pčelinjaku, tretiranja protiv varoe, zazimljavanja, dodavanja mednih pogača radi prihrane i eliminisanja mogućnosti da društva ostanu bez hrane i uginu od gladi te prskanja rastvorom povidon joda u periodu od 19. 02. do 01. 03 – opisuje Željko svoje aktivnosti.

Da li je u pitanju početnička sreća ili nešto drugo, ali, sva društva, odnosno prošlogodišnji rojevi su – prezimili. Mnoge njegove kolege, iskusnije – nisu bile te sreće.

– Sa prvim proljećnim pregledom nisam previše žurio jer, prilikom četiri prskanja povidon jodom, nisam primijetio ništa sumnjivo u smislu uznemirenosti pčela karakterističnog za društva koja su ostala bez matice. Nije bilo fleka po satonošama ispod kojih su se vidjele solidne zalihe meda. Nadam se da će ovako ostati i dalje. Na kraju bih uputio jedan iskreni pozdrav svim pčelarima sa teritorije BiH i čitaocima BH pčelara – kaže Željko, kojeg je pčelarstvo izvuklo iz neurednog života.

– Više vremena provodim u prirodi, s porodicom, umjesto u autu. Učim od pčela kako treba živjeti. Da se mene pita, pčelarstvo bih uveo kao vrstu medicinske terapije. Ovo je lijek, najbolje antistres zanimanje – dodaje. (E. K./BH pčelar/arhiva) 

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY