Med od pčela koje su me napale ima sjajan ukus!

Med od pčela koje su me napale ima sjajan ukus!

SHARE

Džastina Roulata napale su pčele u provinciji Tigraj u Etiopiji, u kojoj su ogromne površine zemljišta obnovljene i sada su zelenije.

Pejzaž sjeverne Etiopije promijenio se u posljednje tri decenije, zbog obnove zemljišta i šume su sada bujnije i zelenije. Ovo ima pozitivan efekat na snabdijevanje vodom sarajevo i životinjski svijet, uključujući i pčele

Šetali smo se po šumi kada su nas napale.

Desilo se iznenada i jako smo se uplašili.

U jednom trenutku sam gledao sunce kroz krošnje, a u sljedećem sam bježao od užasa.

U arboretum, centar u kome se okupljaju ljudi koji brinu o planeti, stigli smo sat vremena ranije. Radovao sam se posjeti.

Rad na univerzitetu Mekele u pokrajini Tigraj, na krajnjem sjeveru Etiopije je mali dio velikog projekta – pokušaj da se ponovo uredi jedna od najdegradiranijih zemalja na svijetu.

Sara i Džastin ispred kapije

Nova šuma u prvom planu
Moram da priznam da sam se razočarao kada me je Sara Tivold-Berhan, jedna od specijalistkinja za šume, odvela do puta koji vodi do bašte. Kapija je jedva stajala, izgledala je kao da je udario kamion.

Čim sam zakoračio u baštu, atmosfera se promijenila – žamor sa univerziteta je utihnuo.

„Ovde sadimo sadnice“, rekla mi je Sara.

I tu su i bile. Zasađene u pravim redovima u plodnu zemlju.

U sjenci drveća, grupa radnika i radnica punila je vreće plodnom zemljom u kojoj će pakovati mladice.

Ptičice cvrkuću. Toplo je, oko nas je sve zeleno i bujno, uopšte ne liči na Etiopiju koje se sjećam iz mladosti.

Bio sam jedan od milion ljudi koji su gledali vijesti iz sjeverne Etiopije osamdesetih godina.

BBC reporter Majkl Burk pričao je o gladi koja je ubila više od milion ljudi i o periodu kada je „Etiopija bila najveći pakao na zemlji“. Nazvao je to „biblijskim periodom“. 
Postoji mnogo razloga zbog čega je uopšte došlo do perioda kada je glad vladala – rat, nebriga vlasti, nepoštovanje ljudskih prava, ali jedan od njih je i nestanak šuma.

Etiopija je preživjela jednu od najgorih operacija krčenja šuma na svijetu, a bez drveća je teško zaštiti brdovito tlo od sunca, vjetra i jakih kiša.

Ali Sara i njene kolege su našle način da vrate šume čak i na područja gde je to izgledalo nemoguće.

Vidim da njihov napor menja stvari.

Na periferiji Mekele posjetio sam oblast u kome je tlo toliko tanko i siromašno da ni korov ne raste. Mršavi magarac njuška među kamenjem tražeći neku hranu.

Iza ove ograde je drugačija priča. Dok posmatram zelenu travu, grmlje i nisko drveće sa grane me posmatra ptica plavi drozd.

„Priroda ima način da se izliječi“, kaže Sara i dodaje da se to jednostavno mora iskoristiti.

Obnavljanje šuma nije novi koncept, ali svi treba da rade na tome, da ne sijeku drveće i grmlje za ogrijev kako bi životinje na ispaši imale šta da jedu.

Projekat je bio toliko uspješan da su uspjeli da zasade drveće na 15.000 kvadratnih metara u proviniciji Tigraj.

Na nekim mjestima, proljetni mjeseci decenijama su bili sušni, a sada je počela da pada kiša. Reke su plovne duže tokom godine, a produktivnost farmi se povećala.

Sara je oduševljena koliko ekosistem zna da bude otporan.

Tada sam uočio košnice u sjenci drveća.Prišli smo bliže da ih pogledamo.

Upozorila me je da pčele mogu da me napadu, rekao sam joj da ne brine.

Baš u tom trenutku sam osjetio ubod na ruci. Pogledao sam i video dvije bodlje kako mi vire iz palca. Iz oba mjesta uboda krenula je krv.

Džastina napadaju pčele

„Jaoj!“, viknuo sam, „Napale su me!“.

Sara je pokušala da izvadi bodlje iz mog palca, ali su i nju ujele.

Tada je nastao haos. Odjednom su pčele počele da zuje oko nas, ulazile su mi u uši, kosu, majicu, bile su svuda.

Trčali smo kao bez glave kroz šumu i u isto vrijeme pokušavali da zbacimo pčele sa sebe. Osjećam da me je jedna ubola uho, jedna u ruku, pa u kuk.

Iznenadio sam koliko sam dezorijantisan, uzbuđen i uplašen.

Sapleo sam se o Saru.

Upadamo u vrtić i saplićemo se o noše.

Zatvorila je vrata, nema više zujanja! Uh, dobro je. Stojimo u mraku, zadihani. I tad počinjemo da se smijemo.

Bilo je strašno, ali i uzbudljivo. Ubole su nas nekoliko puta.

„Znaš šta“, kaže mi Sara na povratku ka kancelariji, „Moj prijatelj skuplja med iz ovih košnica. Da li možda želiš teglu?“.

„Med za osvetu? Bilo bi divno“, rekoh.

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY