Skoro šest decenija skladnog braka i toliko pčelarskog staža supružnika Tunguz: NAJBOLJE...

Skoro šest decenija skladnog braka i toliko pčelarskog staža supružnika Tunguz: NAJBOLJE JE MEDILO KOD PUNICE!

SHARE

Tunguzi poklanjaju recept za za jake i zdrave pčele: U veliki sud usuti pet litara 96% alkohola, pet litara destilovane vode, a zatim u to dodati jedan kilogram usitnjenog lista suve žalfije i trista grama suvog vrijeska.Nastavak pročitajte u ovoj priči…

Kao da je bilo juče kada su se Blagoje i Radojka Tunguz zakleli na vjernost u dobru i u zlu. A vjenčali su se davne 1962. godine. Biva prošlo 57 godina! Toliko otprilike imaju I pčelarskog staža, nepunu godinu manje!

Naime, već 1963. godine, samo godinu nakon vjenčanja, Blagoje je predložio supruzi da nastave porodičnu tradiciju Tunguza iz sela Slivlja nadomak Gacka i kupe košnice. Prema njegovim riječima, ona se u početku malo bunila, valjda se plašila uboda, ali … brzo je zavoljela pčele i opet prema njegovom priznanju – za sve ove godine u pčelinjaku je radila više nego on, a i danas radi više nego on.

Od rođenja uz pčele

Više od pet i po decenija skladnog braka i taman toliko pčelarenja uputilo je ovo dvoje Hercegovaca jedno na drugo. Vidi se to poslije pet minuta provedenih u njihovom porodičnom domu.

On tih, miran, staložen…, a ona vedra, elokventna, nasmijana, živih očiju… gledaju jedno u drugo, dopunjuju rečenice i prisjećaju se šezdesetih godina prošlog vijeka kada su kupili prvu „Jovanovićku“ i to sa 12 ramova. A sve je zapravo počelo mnogo ranije, u Blažovim (kako ga Radojka zove op. aut) rodnim Slivljima.

Baš tu, u vječnoj postojbini Tunguza, malenog Blagoja su roditelji predodredili da bude pčelar. Za vrijeme koševine, od devetoro djece, šest sinova i tri kćeri, Tunguzi su ostavljali dječačića od pet – šest godina da čuva pčele. Na pitanje kako, odgovara:

–             Tada se mnogo radilo na selu – kosilo se, plastilo se… Oni bi otišli u polje, a mene bi ostavili da čuvam pčele i da šičem. Po vazdan sam ja tako ostajao pored dubina i pazio da se ne roje, a moj pokojni stari bi uveče kad bi došao sa koševine obiš’o oko svake pčele i kaz’o – mali, pazi! Ova će ti se rojiti sutra ili ova bi ti se mogla rojiti sutra.

A kako je on to znao?

–             Pa na osnovu zvuka. Poznavao je zvuk matice koja hoće da se roji kao i kad hoće da se pari. Tako sam ih ja čuvao, šik’o i nikad se nisam plašio. Valjda sam od rođenja bio uz njih pa me nije bilo strah – sjeća se Blagoje, koji je radni vijek proveo kao saobraćajni milicioner i širokog osmijeha nam se hvali kako, zbog specifičnosti tog posla i benificiranog radnog staža, u penziji uživa čak od 1975. godine.

Prve košnice koje su kupili Blagoje i Radojka bile su „Jovanovićke“. Taj tip koriste i dan i danas.

–             Na početku nismo ni znali za drugu sem za “Jovanovićku” i “Dadablatku”, a ona je veća i mnogo je teška. Uskoro smo počeli da selimo i nju smo izbjegavali iz tog razloga. Daj šta je lakše istovarati i tako je ostalo do danas. Prvo smo imali sa 12 ramova, a sad sin radi sa 10 ramova – objašnjava nam Blagoje Tunguz

Konačno komandant, ali s dimilicom

Uglas govore Tunguzi da su uslovi za pčelarenje šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka bili mnogo bolji nego sad. Saznajemo da su košnice selili uzduž i poprijeko po Hercegovini. Išli za pašom od Lastve preko Zubaca do Vrbe i Čemerna i kako dobaci Blagoje u jednom trenutku – „i u tazbini su bile. Tu najbolje medi“.

„Danas je sve teže. Prije si mogao ostaviti košnice gdje god želiš. Niti ti je ko branio niti ih je ko dirao. A danas… svašta se dešava. Ne biste vjerovali … Pčelari su se prije družili. Naročito Blagoje i Branko Bijelić, igrali domine, zajedno pčele gonili. Lako je bilo prije, gdje god otjeraš nisi se bojao ni č’eka ni međeda. Naše su pčele bile kad se ide u Lastvu s desne strane uz put. Samo je prostora bilo da možeš spustiti pčele pored ceste i nikad ih niko dohvatio nije.

A danas… jedna nam je iz Orašja dignuta, jedna iz Volujca i to s nama gonio kum Momo Milićević i odnijeli baš njegovu najbolju. Imali smo prevaru i u Čemernu, Gacku… U Vrbi smo prošli još gore. Potrovali su nam sve. Oko 70 košnica, a tada naš Majo došao iz vojske i pošli da obiđemo pčele, ted a u Slivlju vidimo đeda i babu – sa žaljenjem konstatuje teta Radojka da svakakvog naroda ima, ali i naglašava da su ovo samo rijetki ružni momenti u pčelarstvu te ih pominje zarad mladih pčelara.

No, brzo se i njoj i Blagoju vrati osmijeh na lice. Čitav život žive sa pčelama i mnoge lijepe trenutke doživjeli su pčelinjaku i zbog pčelinjaka. Slažu se, ovaj djed i baka četvoro unučadi i pradjed i prabaka malene Katje, da im je med mnogo valjao za dopunu kućnog budžeta. Pogotovo kako su djeca rasla i školovala se.

– Za sve ove godine u pčelinjaku su nam pomagali moj brat Ratko i snaha Dana, kao i Radojkine sestre Mara i Draga sa porodicama. Lijepo smo se družili sve ove godine. Ne možemo im to nikad zaboraviti – izražava zahvalnost čika Blagoje članovima uže i šire porodice na svesrdnoj pomoći sve ove godine, naročito kad je toliko medilo da su danima vrcali med.

Danas Tunguzi paze preko stotinu košnica. Blagoje priznaje da sve manje ide u pčelinjak i zadirkuje Radojku da je konačno postala komandant, a ona se brani riječima da samo pomaže Maju i to ni manje ni više nego samo drži dimilicu.

Oko usana im zaigra širok osmijeh na konstataciju da je sin Majo nastavio tradiciju i onda otvore dušu i opet uglas kažu:

–             Strašno bi nam bilo žao da nije nastavio. Pogotovo što je od malena radio s nama. Baš fino radi oko njih. Zadovoljni smo. I kćerka Zorica je dosta radila u pčelinjaku dok se nije udala. Zorica je bila strašni pčelar, ali se posvetila porodici i poslu. Bili smo uigran tim. Radojka i ja bismo vadili ramove u pčelinjaku, Majo gonio, a Zorica sama čistila i vrcala. Drago nam je što i unučad vole pčele. Voli i nevjesta Anka. Treba to iskreno reći, da iako je alergična na ujed pčele, a to nekad zna biti jako opasno, radi sve sa Majom. Dakle, tradicija se nastavlja!“

RECEPT: Lijek za za jake i zdrave pčele

Kao i svi pčelari i Tunguzi imaju pčelarski dnevnik u koji upisuju pojedinosti vezane sa svaku košnicu ponaosob. Među koricama tog dnevnika nađe se i poneki lijek za pčele. U pet i po decenija pčelarenja isprobali su i brojne farmaceutske lijekove, ali i prirodne poput česna, surutke… i došli do svog „savršenog“ lijeka, čiju rexcepturu poklanjaju svim pčelarima i našim čitaocima.

U veliki sud usuti pet litara 96% alkohola, pet litara destilovane vode, a zatim u to dodati jedan kilogram usitnjenog lista suve žalfije i trista grama suvog vrijeska. Držati sedam do deset dana poklopljeno pa procijediti. Ovo se dodaje u topao/mlak sirup po 0,5l do 1l na 50 litara sirupa i daje se pčelama tri noći uzastopno u rano proljeće.

Jaje za medovinu

„Prije smo pravili i medovinu. To nije nikakav problem napraviti: Uspe se meda i vode i miješa se. U to se stavi svježe jaje pod korom i ako viri gore jaje veličine 2 marke to je u redu. Ne smije ni manje ni više da viri.

Ako više tone rjeđi je, ako više izviruje gušći je i onda jačinu po tome znaš i u zavisnosti od toga dodaješ med ili vodu i ostaviš da provre, i treba dugo da sazrene.

Bila je stara pjesma – „Traže mu lijek od pola ljeta jagnjeta, a od devet ljeta šerbeta!“ Znači što stariji – to bolji šerbet i zaista mu treba dugo vremena da sazrije, da bude pravi šerbet, da žagri, ali onda bude lijep za popiti iako zna i da opije – priča Radojka Tunguz.

Nova uš, pa varoa

Blagoje Tunguz se jako dobro sjeća trenutka kad se pojavila varoa, bolest koja pčelarima širom svijeta zadaje veliku glavobolju.

„Prvo su počeli da pričaju da se pojavila nova uš, kažem nova, jer je i prije bila neka uš oko koje je bilo velikih problema. Jedva smo se nekako spašavali kad kažu da je došla nova uš. Ne mogu tačno da se sjetim, a sve mi se čini u Trebinjskoj šumi da se pojavila najprije i ja sam jednu pčelu donio ovdje, preko puta stana, da je posmatram i tada smo saznali za varou.

Onda nije bilo lijekova nego se nabavljalo. Prvi je lijek nabavio Nikola Korać zvani Čelac i ja ću vam reći da je poslije niza godina on spasio trebinjske pčele. Mučio se i kombinovao sve i svašta dok je napravio taj lijek i postao je bogat na osnovu toga, ali svaka čast. Neka je. Spasio je ne samo naše pčele nego i šire“.

(arhiv BHP)

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY